Njezinim bezgrješnim začećem započela je «pobjeda nad neprijateljem jer nije moguće da i časa bude pod grijehom ona s kojom počinje pobjeda nad grijehom».
Grijeh. Svakim spomenom ove stvarnosti u nama se bude raznorazni osjećaji. Redovito su to nelagoda, krivnja, tjeskoba i svojevrsni strah. Grijeh je kao «mračna tajna» (Ivan Ivanda) pred kojom čovjek ostaje bespomoćan i nemoćan. On nas prati poput vlastite sjene od koje ne možemo pobjeći. Još je njemački filozof Nietzsche ljudima uputio apel: «Uklonimo pojam grijeha iz svijeta!» Svjedoci smo nevjerojatno ubrzanog »napretka« zla i grijeha u svijetu. Kao da nas je zarazila «sotonska gripa» te smo upali u »pandemiju laži« (Stanko Duje Mijić). Za razliku od ovozemaljskih bezbožnika koji sve više gube (ili su izgubili) sensus za grijeh, mi kršćani još uvijek imamo osjećaj za tu stvarnost koja nagriza naše biće.
O grijehu govorimo, spominjemo ga u svojim molitvama i prošnjama, prisutan je u liturgiji Crkve, no to nas ne sprječava da stalno upadamo u njegovu mrežu. Pomankanje sakramentalnog života rađa slabljenjem osjećaja za grijeh, gdje ga više ne doživljavamo kao povrjedu Božje ljubavi, nego kao prekršaj protiv zapovijedi. Postajemo sve «hladniji» u sebi, a Zli nas neumorno još više napada te tako grijeh rađa grijehom i uvlači nas »u vrtlog grijeha« (Ante Vučković). Grijeh nas postepeno uvodi u besmisao, gubimo tlo pod nogama, komada nas i rastače kao crv.
U stalnoj smo borbi i napetosti između onoga što želimo činiti i onoga što činimo (usp. Rim 7, 19). Ta borba, to neprijateljstvo između dobra koje bismo željeli činiti i zla koje nas sputava, zapisano je već na prvim stranicama Svetoga pisma: « Jahve, Bog, zovne čovjeka: "Gdje si?" - reče mu. On odgovori: "Čuo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam go, pa se sakrih." Nato mu reče: "Tko ti kaza da si gô? Ti si, dakle, jeo sa stabla s kojega sam ti zabranio jesti?" Čovjek odgovori: "Žena koju si stavio uza me - ona mi je dala sa stabla pa sam jeo." Jahve, Bog, reče ženi: "Što si to učinila?" "Zmija me prevarila pa sam jela", odgovori žena. Nato Jahve, Bog, reče zmiji: "Kad si to učinila, prokleta bila među svim životinjama i svom zvjeradi divljom! Po trbuhu svome puzat ćeš i zemlju jesti sveg života svog! Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu."« (Post 3, 9-15)
Marija, Majka utjelovljene Riječi, smještena je u samo središte ovog neprijateljstva, ove borbe koja je upisana u povijest čovječanstva na zemlji i samu povijest spasenja (Ivan Pavao II, Redemptoris Mater). Ovdje svemogući Bog izriče osudu nad grijehom i zlom, nad zavodnikom ljudskog roda i ocem laži (usp. Iv 8, 44) te naviješta pobjedu, trijumf Bezgrješne.
Stoga nam danas Crkva stavlja Majku Crkve, Bezgrješnu Mariju kao uzor svetosti. Njezinim bezgrješnim začećem započela je «pobjeda nad neprijateljem jer nije moguće da i časa bude pod grijehom ona s kojom počinje pobjeda nad grijehom» (Alfred Schneider). Ona je od svoga začeća bila izuzeta od baštine istočnog grijeha s kojim se rađaju svi ljudi.
Imajući ovu činjenicu u vidu postaju nam i jasna tolika Marijina ukazanja, naročito u dva posljednja stoljeća. Kada nam govori uvijek nas poziva na obraćenje, na promjenu smjera našega života koji se pomalo »okoštava« u grijehu i mlakosti. Nikada nije ruku pokazala na sebe, nego na svoga Sina, Onoga prema kojemu je usmjerena i suobličena u djelu spasenja. Marija je «najbolja pastoralna teologinja», rekao je na propovijedi za svetkovinu Marije Bogorodice u Međugorju bečki kardinal Christoph Schönborn. Kao brižnoj Majci njoj je stalo do svojih najmilijih koje redovito zove djecom. Ona je zauzeta oko svojih, tako je dugo s nama jer vidi da i dalje srljamo i posrćemo na putu svetosti. Koliki su to samo vapaji i pozivi! Molite, postite, ispovijedajte grijehe!!!
Sam Gospodin Isus s križa je Mariju svima nama dao za Majku (usp. Iv 19, 26). Ona je od Boga primila »posebnu povlasticu nad dušama da ih hrani i čini da rastu u Bogu, stoga sotona nikada nije imao niti će ikada imati pristupa u Mariju, svetu i bezgrješnu i bez najmanje sjenke i ljage grijeha« (sv. Ljudevit Marija Grignion Montfortski). Upravo ta Žena, odjevena u sunce (usp. Otk 12, 1), nas dovodi Isus Kristu, «Mladom suncu, Svjetlosti svijeta» (usp. Lk 1, 78; Iv 8, 12).
Još je u prvoj polovici minulog stoljeća francuska filozofkinja židovskog podrijetla Simone Weil napisala znamenitu rečenicu: »Svi su grijesi jednaki. Postoji samo jedan grijeh: ne znati upijati svjetlost. Kad tu sposobnost izgubimo, moguće su sve vrste grijeha«. Ova sposobnost o kojoj Weil govori naša je mlakost, jedan «duhovni nemar» i umor koji nas čini »nevjernim vjernicima«. Koliko god bježali od ove stvarnosti, ona nam bliže dolazi. Nemar i duhovna otupjelost rađa grijehom. Grijehu treba pogledati u oči. On sâm nama želi zatamniti pogled prema Svjetlu, Isus Kristu. Grijeh koji se množi samo nas dublje uvlači u vrtlog. Taj vrtlog je silovit i strašan. Grijeh rađa tjeskobu, krivnju, strah i bijeg. Razara naše biće, strovaljuje ga sve dublje i dublje u ponor. Gdje je grijeh nema mira, radosti...
Nalazeći se u «tami grijeha», u «životnoj tamnici» mi se moramo predati Isusu. Dovoljan je samo vapaj: »Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!« Isus Krist je Istina, a punina te istine nalazi se u Crkvi! Marija, kao Majka Crkve želi nas dovesti tu, svome Sinu. Znamo da smo grješni, slabi, manjkavi, necjeloviti, ali upravo naša slabost postaje Božja snaga. Zatvoreni u toj strašnoj »tamnici grijeha«, kajući se, otvaramo prostor za nadmoćno izobilje Božje milosti (usp. Rim 5, 20).
»Marijino bezgrješno začeće obasjava smislom sav čovjekov život« (Alfred Schneider). Unatoč borbi između dobra i zla koja će trajati do konca svijeta, Marija nam svijetli kao znak sigurne nade na putu prema vječnosti. Njezino izabranje jače je od iskustva grijeha, jače je od neprijateljstva. Odluka je na nama. Stati iskreno pred Gospodina i odlučiti. Prihvatiti Isusa i Mariju potpuno bio bi znak hrabrog iskoraka vjere u našim životima. Odvažnost i hrabrost nasljedovanja uključuju mnogo trnja na putu prema vječnosti. Hrabrost iskrene vjere pobjeđuje grijeh. S grijehom nema kompromisa. Jednom donesena odluka biti za Krista mora bit naš vlastiti životni credo. «Tko nije sa mnom, protiv mene je. I tko sa mnom ne sabire, rasipa!» (Lk 11, 23)
Neka nam na tom putu pomogne Majka Crkve, utočište grješnika, ona koja će trijumfirati!!!
