I mi smo danas u velikoj opasnosti da pored euharistijskog slavlja, koje je izvor i vrhunac našega života, budimo slijepi i zaslijepljeni. Naša se zaslijepljenost očituje u tome da preko logike slavlja i znakova koje Bog za nas čini ne prepoznajemo prst živoga Gospodina.
Isus Krist došao je na zemlju da spasi ljude, a ne da ih sudi (usp. Iv 12, 47). Pritom je mnogim čudesima i znamenjima udjeljivao narodu spasenje i ljude pozivao na obraćenje i promjenu njihova života (usp. Mt 4, 17). U današnjim liturgijskim čitanjima za oko nam zapada lik Bartimeja, slijepog prosjaka na izlasku iz grada Jerihona. Gospodin Isus na čudesan način zahvaća njegov život te on postaje nasljedovatelj stopa Gospodinovih (usp. Mk 46-52). Ono što je izuzetno bitno u ovom odlomku i na čemu bih stavio naglasak, svakako je Bartimejeva vjera. Bartimejeva vjera bila je preduvjet da se Isus proslavi u njegovu životu.
Vrlo rijetko se u evanđeoskim izvještajima o osobama koje Isus liječi spominje ime osobe. Danas je to slučaj. Bartimej je bio znan tadašnjoj zajednici, a u prilog nam ide činjenica da evanđelist navodi njegovo ime. On je bio osoba koja je svakodnevno prosjačila na izlasku iz Jerihona, a na putu za Jeruzalem. Budući da Isus ide prema muci i smrti u Jeruzalem, možemo, po načinu na koji slijepi prosjak zaziva Isusa, primijetiti da je Bartimej bio upućen u Isusovo mesijanstvo i njegovo djelovanje: »Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!« (usp. Mk 10, 47).
Prošle smo nedjelje slušali kako se dvojica Isusovih učenika 'otimaju' za mjesta u Kraljevstvu nebeskom. Pored svega što prolaze s Isusom još uvijek hlepe za častima i vlastima, iskazujući svoju nevjeru u Sina Božjega (usp. Mk 10, 35-45). Pretprošle smo nedjelje slušali o bogatom mladiću koji traži život u punini. I on ode žalostan jer nije shvatio puninu Zakona, tj.zapovijedî, nego je to opsluživao iz dužnosti (usp. Mk 10, 17-23).
I dok je vjera onih koji ustrajno slijede Isusa na njegovu putu još uvijek protkana nitima nevjere, jedan slijepi prosjak koji ništa drugo ne gleda nego tamu, pokazat će svojom ispovješću vjere da bolje vidi nego svi oni. Ovdje se ostvaruju one Isusove riječi: «... da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe!» (usp. Iv 9, 39).
Bartimej je čeznutljivo tražio susret s Gospodinom. Zasigurno se pitao kada li će taj doći do njega. Vjera – to je čežnja, rekao bi H. Nouwen. U samoći se Bartimej polako pripremao za taj susret. Nadao se te duboko i čvrsto vjerovao. Kada je čuo da je Isus tu, počeo je glasno vikati: »Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!« (usp. Mk 10, 47). Za Bartimeja nije bilo druge prilike. On je vapio iz dubine, želio da Gospodin usliši glas njegov (usp. Ps 130 1-2). To je pjesma jednog hodočasnika, hodočasnika koji nije mogao gledati, ali koji je vjerom promatrao stvarnosti.
Iako ga drugi ušutkivahu, on vapi još jače: »Sine Davidov, smiluj mi se!" (usp. Mk 10, 47). Glas je to čovjeka koji jedino u Bogu nalazi svoj spas, kojemu ništa drugo na svijetu nije preostalo, nego Bog sam. I sada, kada se događa susret Učitelja i slijepog prosjaka, Bartimej je dočekao svoj trenutak vjere. Njegova vjera postaje putom kojim se oblikuje njegov novi život. I ozdravi i progleda. Njegovo ozdravljenje jest i duhovno i fizičko. Ostavlja mjesto, ogrtač i kreće za Isusom. To je čovjek koji u dodiru s Isusom više ne može ništa zadržati jer mu ništa i ne treba. Tko ima Boga, ima sve, rekla bi sveta Terezija Avilska.
Samo vjerujući, dakle, vjera raste i jača se; ako želi posjedovati sigurnost što se tiče vlastitog života, čovjeku nema druge već se prepuštati, svakoga dana sve više, u ruke ljubavi koja se doima kao da sve više raste jer ima svoj izvor u Bogu, napisa u Porta fidei papa Benedikt XVI.
I mi smo danas u velikoj opasnosti da pored euharistijskog slavlja, koje je izvor i vrhunac našega života, budimo slijepi i zaslijepljeni. Naša se zaslijepljenost očituje u tome da preko logike slavlja i znakova koje Bog za nas čini ne prepoznajemo prst živoga Gospodina. Prijevjes nevjere još je uvijek na našim očima. Poput učenika i mi se borimo za prva mjesta, teško odustajemo od svojih planova i željâ, još uvijek želimo uživati... I dok kazaljke svjetsko sata brzo idu naprijed, otrijeznimo se od omamljenosti i uspavanosti. Konačno je vrijeme. Posljednje je vrijeme. Velika su opredjeljenja pred nama. Ne možemo više živjeti «kao da Boga nema», »kao da je Bog mrtav«. Samo je jedan put ispravan i spasonosan: put Isusa Krista, napisa u knjizi Samoća vjere fra Ivan Ivanda.
U svima nama leži kamen nevjere. Dokle god odbijamo uskladiti svoj život sa evanđeoskim vrjednotama, mi odbijamo Isusa. Našom vjerom ne proničemo bit stvari i s olakom ravnodušnošću pristupamo sakramentima. Potrebno je da se naša vjera i nevjera nađu u četiri oka, da porazgovaraju i da vide što tko kome ima reći. U kršanstvu nema zlatne sredine. Ili si vjernik ili nisi. Vjera nam daje hrabrost hoda za Kristom, a svatko tko vjeruje zna da što više vjeruje to su kušnje veće. Tko ne vjeruje, on niti nema kušnjî. Treba otvoriti svoje srce i dopustiti da božanska svjetlost očisti pogled, jer mu jedino ona može pomoći da pronikne bit stvari, primjećuje u knjizi Kako Bog otvara vrata vjere kardinal Jean – Marie Lustiger.
Odvalimo kamen nevjere! Molimo za trenutke vjere, trenutke života u kojima ćemo prepoznavati Gospodina Isusa. Dok su jedni hlepili za taštom slavom i bili željni senzacijâ, Bartimej je svoj trenutak vjere iskoristio. On nam je primjer da je teže biti slijep duhovno negoli fizički. On je vjerovao slijep. Mi otvorenih očiju gledamo i ne vidimo. Pokušajmo biti Bartimej. Vikao je pred svima zazivajući ime Isusovo! Krenimo i mi. Lijepo bi bilo prekrstiti se (ispovjediti vjeru u Trojedinog Boga) prije jela, na radnom mjestu, na početku predavanja...?!
