Razbaštinjenje od svega što nas sputava na putu ka Isusu Kristu je nužnost ukoliko želimo živjeti evanđeoskim životom. Gospodin Isus od nas ne traži da ne smijemo ništa imati, nego traži da ništa od onoga što imamo ne priječi naš put prema njemu.
U svom životu sam mnogo puta sudjelovao u raspravama koje za glavni predmet imaju pitanje života poslije smrti. Dok onî bez ideje onostranosti olako zaključuju da ljudski život završava sa smrću, onî sa spomenutom idejom grčevito nastoje objasniti kako naš život ne završava trenutkom smrti nego se nastavlja u vječnosti.
Evanđeoski odlomak današnjih liturgijskih čitanjâ stavlja pred nas pitanje: «Što mi je činiti da baštinim život vječni?» (usp. Mk 10, 17b). Mladić iz navedenog odlomka ne dovodi u pitanje postojanje vječnog života. On ga pretpostavlja i izgleda da ga želi silovito ugrabiti (usp. Mt 11, 12)! Papa Benedikt XVI. pronicljivo primjećuje da postavljati pitanja o konačnoj budućnosti koja čeka svakog od nas daje puni smisao životu, jer usmjerava životni plan prema obzorima koji nisu ograničeni i prolazni, već nepregledni i duboki, koji potiču čovjeka da ljubi svijet, kojega je sâm Bog toliko ljubio, da se posveti njegovu razvoju, ali uvijek sa slobodom i radošću koji izviru iz vjere i nade.
Nemoguće je ne primijetiti kako je mladić pun entuzijazma. Susreo se s Isusom, svojim poklonom priznaje ga za Učitelja, ali i traži od njega odgovor na svoje pitanje. Čeznutljivo ga čeka. Na Isusov odgovor po pitanju zapovijedi, mladić oduševljeno priznaje kako je to još od svoje mladosti obdržavao (usp. Mk 10, 20). Isus ga, kaže evanđelje, zavoli! Mladić je nastojao oko kreposnog života, držao se Zakona, tražio je život u punini. Na neki način je ganuo Isusa. Tu dolazi do izražaja ljubav Isusa Krista, ljubav koja nema granica, koja prodire u bît čovjekova bića. Vjerujem da je Isusu bilo drago čuti da mladić traži baštinu vječnosti. Sada Isus postavlja konačno pitanje, pitanje koje širom otvara poljane vječnosti: »Jedno ti nedostaje! Idi i što imaš, prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom. On se na tu riječ smrkne i ode žalostan.« (Mk 10, 21-22)
U svojoj knjizi Ljudi sudbine njemački filozof Karl Jaspers primjećuje da je sve bivstvo svijeta kao nestalo u sjaju Božjeg kraljevstva, da su spone pijeteta, prava i kulture ništavne spram tog kraljevstva, da je vlasništvo nešto što ometa te da nema sredine i kompromisa nego samo: sve ili ništa!
Opsluživati zapovijedi je dobro, one su okvir koji nam pomaže pronaći istinski smisao slobode življenja, one nas trebaju oslobađati, a ne zarobljavati. Na današnjem euharistijskom slavlju, odjekivat će vers za aleluju: «Blago siromasima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko!» (Mt 5, 3) Razbaštinjenje od svega što nas sputava na putu ka Isusu Kristu je nužnost ukoliko želimo živjeti evanđeoskim životom. Gospodin Isus od nas ne traži da ne smijemo ništa imati, nego traži da ništa od onoga što imamo ne priječi naš put prema njemu. Znao je Isus kolika je opasnost materijalnog bogatstva, jer što se čovjek više brine za ovozemaljske stvarnosti, ostavlja manje ili nimalo prostora duhovnom, božanskom, vječnom. A nagomilavanje dobara, pa čak i onih nematerijalnih može nas učiniti sebičnima, oholima, nesposobnima za ljubav i sebedarje. U takvim okolnostima nema života u punini, ispunjen život postaje nedostižna kategorija, jer sami sebi postajemo svrha onesposobljavajući sebe za onostrane stvarnosti.
Stoga nije lako slušati Isusove riječi. One su žive, djelotvorne i oštrije od svakog dvosjeklog mača (usp. Heb 4, 12). Vidimo u evanđelju da su se i učenici čudili i snebivali. Srž Isusova poziva na savršeni život jest oslobođenje od navezanosti, oslobođenje od svega što nas sprječava u življenju evanđeoskih vrjednota. Meditirajući Sveto pismo primjećujemo kako su oni koji su krenuli za Gospodinom ostavljali sve što su imali. Sjetimo se Petra, Andrije, Jakova i Ivana koji ostavljaju mreže, sjetimo se Mateja koji ostavlja carinarnicu...
Jedan od najpoznatijih svjetskih priručnika duhovnosti, Nasljeduj Krista, Tome Kempenca, u prvom poglavlju spominje da je najveća mudrost prezirući svijet težiti za Kraljevstvom nebeskim. Nije li to ona mudrost o kojoj govori današnje prvo čitanje (usp. Mudr 7, 7-11)? Smijemo li se odvažiti prodati sve i kupiti dragocjeni biser (usp. Mt 13, 45-46)? Pogađaju li nas Propovjednikove riječi: »Tko novce ljubi, nikad ih dosta nema; tko bogatstvo ljubi, nikad mu dosta probitka. I to je ispraznost.« (Prop 5, 9)
Prijeći rijeku, pružiti korak je teško. Naizgled ovo je nemoguće živjeti. U čudu smo. Ništa čudno što smo u čudu. Danas se i Isusovi učenici pitaju: «Pa tko se onda može spasiti?» (Mk 10, 26) Da se ne bismo obeshrabrili sveci nam mogu biti uzori. Sveti Franjo Asiški je uzljubio gospođu Siromaštinu, ona je bila njegov izbor. Sveta Terezija Avilska će u mističnom zanosu reći da tko ima Boga, ima sve, dok će sveti Pavao gorljivo čeznuti Krista steći (usp. Fil 3, 8).
Na kraju ću završiti s mišlju fra Ante Vučkovića: »Tek s Njim postaje jasno kako je život daleko dublji od površnosti užitka, daleko trajniji od njegove trenutačnosti i daleko širi od suženosti boli. Ispunjen se život ne svodi ni na izbjegavanje boli ni na skrb oko užitka. Ispunjen se život događa s njim, po njemu i u njemu – Životu, bez početka i bez konca.«
