Kao kršćani smo dužni prihvatiti, posadašnjiti i oživotvoriti poziv i poruku koju nam Isus daje. On zna da smo mi kao nesigurna djeca u prvim koracima. Ali, On je tu da naše korake učvrsti i da ih upravi na put spasenja. Svakodnevno obraćenje treba biti naš životni stav, a ne prolazna odluka.
Treća je nedjelja kroz liturgijsku godinu. Već smo se prošle nedjelje uvjerili kako je jednostavan i iskren susret s Isusom dostatan da preobrazi, promijeni čovjekov život. I ove nedjelje iščitavamo sličnu poruku. Bog iz svoje neizmjerne ljubavi dolazi na ovaj svijet. I ne samo to! Narav Njegove ljubavi jest da se ona širi, da komunicira s drugima i da te druge privlači k sebi. Ta Božja čeznutljiva ljubav se ostvaruje u pozivu koji upućuje apostolima.
Bog čezne za čovjekom. Njega je iz svoje ljubavi stvorio i stalo mu je do čovjeka. Bogu je pridržan poziv. Svaki poziv na savršenije življenje radosne poruke evanđelja ne događa se po našim zaslugama ili sposobnostima nego po Božjoj milosti. Važno je da Bog nas pronalazi, nas poziva da krenemo za Njim. Da bi došlo do dijaloga između Božjeg poziva i našega odaziva potreban je naš slobodni pristanak, potpuno opredjeljenje za Isusa i njegovu poruku. O tome puno možemo naučiti iz današnjeg teksta evanđelja.
Zašto ribari? Puno je različitih tumačenja koja objašnjavaju zašto Isus poziva baš ribare. Ono što sa sigurnošću možemo reći jest da je ribarski zanat vrlo mukotrpan, naporan, da je zanat koji iziskuje mnogo truda, rada i strpljivosti. Ne događa li se nešto slično i nama? Krenuti za Isusom, opredijeliti se za njega nije nimalo lako. Štoviše, veoma zahtjevan “posao“! Upirati svoj pogled u Isusa, susretati ga u Riječi, susretati ga u sakramentima uistinu iziskuje jedan napor, jer će svaki istinski susret s Njim neminovno dovoditi do toga da moramo mijenjati svoj život, svoje navike. Vidimo što Isus govori: „Obratite se i vjerujte evanđelju!“ (Mk 1, 15)
I eto, Isus pozva ribare. Evanđelist Marko nam ne donosi način na koji se odvijao razgovor između učenika i Isusa, ali donosi temeljnu poruku, temeljnu istinu poziva: sve ostaviti i za Isusom krenuti. Mi bismo zasigurno htjeli još koju informaciju o načinu na koji se sve ovo dogodilo, ali vidimo da to za Marka nije važno, da na tome nije naglasak. Isusova poruka, Isusov poziv je snažan i očito da učenici nisu mogli ostati ravnodušni kada su sve napustili i krenuli za njim.
Mnogi ljudi i danas radosno svjedoče o svome obraćenju, o promjeni života, o načinu na koji su upoznali Boga živoga. Svima je jedno zajedničko. Nakon istinskog susreta s Gospodinom cijeli se život mijenja, a Bog postaje sve. Sveta Terezija Avilska znala je reći da je samo Bog dostatan i da tko ima Boga, ima sve.
Poziv na obraćenje i nasljedovanje Krista Gospodina upućen je svima nama. Kao što nam je vidljivo iz čitanja Bog nas zove našim imenom (usp. Jon 3, 1-5.10 i Mk 1, 16-20). Svaki poziv, koji u sebi nužno sadrži čari uzvišenosti i odlike zahtjevnosti, pridržan je za svakoga pojedinačno. Kao što roditelji znaju imena svoje djece, tako i Bog zna moje ime, i tim me imenom poziva.
Kao kršćani smo dužni prihvatiti, posadašnjiti i oživotvoriti poziv i poruku koju nam Isus daje. On zna da smo mi kao nesigurna djeca u prvim koracima. Ali, On je tu da naše korake učvrsti i da ih upravi na put spasenja. Svakodnevno obraćenje treba biti naš životni stav, a ne prolazna odluka. Trebamo s vjerom prihvatiti hod za Kristom. Ni apostoli nisu znali što ih čeka, ali su imali vjere, povjerenja u Onoga koji ih je vodio. Kao što se malo dijete pouzdaje u svoje roditelje, ne znajući što rade i gdje idu, pouzdajmo se i mi u našega nebeskog Oca i kao djeca vjere hodimo s Njim u novosti života.
Pomolimo se: Gospodine, nitko me ne ljubi kao ti, nitko ne umije svoju ljubav na me izliti kao ti. Hvala ti za svaki trenutak ljubavi kojim si me obasipao, čak i onda kada te nisam razumio niti imao povjerenja u tebe. Gospodine, budi moj put i nauči me svojim stazama. Spomeni me se, Gospodine, po svojoj ljubavi i ne zapusti me nikada! Amen.
