Blagdanom Krštenja Gospodinova završava božićno vrijeme a počinje vrijeme kroz godinu. Ono označava početak Isusova javnog djelovanja, nakon trideset godina provedenih u skrovitosti nazaretskog doma.
U ono vrijeme: Dođe Isus iz Galileje na Jordan Ivanu da ga on krsti. Ivan ga odvraćaše: »Ti mene treba da krstiš, a ti da k meni dolaziš?« Ali mu Isus odgovori: »Pusti sada! Ta dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!« Tada mu popusti. Odmah nakon krštenja izađe Isus iz vode. I gle! Otvoriše se nebesa i ugleda Duha Božjega gdje silazi kao golub i spušta se na nj. I eto glasa s neba: »Ovo je Sin moj, ljubljeni! U njemu mi sva milina!« Mt 3,13-17
Krist dolazi Ivanu. Bog dolazi čovjeku, da ga krsti. Ivan preneražen time i šokiran Isusovim načinom postupanja uzvikuje: Ti da k meni dolaziš?! Ivanova reakcija je veoma slična Petrovoj, koji kad mu Isus želi prati noge, uzvraća: Ti da meni pereš noge?! (Iv 13,6).
Bog prilazi čovjeku i čovjek to u skučenosti svojih pogleda - a i u grešnosti koja ga opterećuje - ne može shvatiti: da se Bog može do te mjere poniziti i podrediti se svom stvorenju. Biti, na neki način, ispod njega.
Ali, to je Božja logika, a ne ljudska. I mi se kroz cijeli svoj život trebamo učiti toj Božjoj logici, koja nam je na prvu uvijek neshvatljiva i paradoksalna.
Dalje, Evanđelje nam govori kako Duh Božji silazi nad Isusa. Isus biva pomazan Duhom Svetim i tako opečaćen, potvrđen za onu misiju koju mu je Otac namijenio na zemlji: biti blagovjesnikom siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, iscijeliti srca slomljena… (Lk 4,18) Konačno, čuje se i Očev glas s neba, koji izražava njegovu ljubav prema Sinu i svim prisutnima očituje Sinovljevo veličanstvo i uzvišenost.
To nas sve treba podsjetiti na naše krštenje i pomoći nam produbiti naše shvaćanje tog sakramenta i onoga tko mi zapravo jesmo. Baš poput Isusa, na krštenju mi bivamo pomazani Duhom Svetim. Sveti Pavao govori da smo opečaćeni Duhom obećanim, Svetim, koji je zalog naše baštine: otkupljenja, posvojenja (Ef 1,13-14). Tako mi po krštenju bivamo posvojeni, posinjeni od našeg nebeskog Oca te postajemo djecom Božjom i on nad nama izgovara iste one riječi koje je izgovorio nad svojim Sinom tog dana kad je kršten na Jordanu: Ti si Sin, dijete moje ljubljeno! U tebi mi sva milina!
Trebamo prigrliti to Božje mišljenje o nama i njegov „sud“ o nama koji se očituje u tim riječima - sud ljubavi. Trebamo dopustiti njegovoj ljubavi da uđe u naša srca i preobrazi nas, unatoč tome što će naša prva reakcija na njegovo djelovanje prema nama biti: A ti da k meni dolaziš?!
Dopustimo si biti poučeni od Boga koji nam prvi prilazi i koji nas zaprepašćuje svojim blagim i poniznim načinom postupanja prema nama, koji smo ga potpuno nedostojni. Iako mu, poput Ivana, nismo dostojni ni remenje na obući odriješiti, popustimo mu i otvorimo svoja srca njegovoj ljubavi, koja će od nas učiniti da budemo njemu slični, da budemo baš poput njega.
