Ponekad se toliko bojimo svoje kože da bismo rado iskočili iz nje i bili ono što nismo. Ali, umijeće življenja je biti ono što jesam i gdje jesam, priznati istinu pred sobom i pred Bogom i svakodnevno u svjetlu Božje riječi ogledati svoj život.
Treća je nedjelja došašća. Sve smo bliže blagdanu rođenja Gospodnjeg. A taj blagdan može dobiti puni smisao tek onda kada Isusu dopustimo da uđe u svakog pojedinačno, kada mu svatko od nas otvori vrata svoga srca, kako bi se On rodio u našim srcima. Inače, čudo Isusova dolaska moglo bi ostati besplodno, besadržajno za naš život.
Dva glagola koja na izvrstan način sažimaju današnju poruku su: radovati se i svjedočiti. Središnji lik današnjega evanđelja, Ivan Krstitelj, na neki način, utjelovljuje spomenutu radost i svjedočanstvo. Ivan je prorok, posljednji u nizu, onaj za koga je Isus rekao da “između rođenih od žene ne usta veći“ (Mt 11,11). Svojim načinom odijevanja i hranjenja (usp. Mk 1,6), načinom propovijedanja (usp. Mk 1,7), Ivan je nedvojbeno privlačio mase ljudi. Njegove suvremenike intrigiralo je takvo ponašanje i stavovi, tako da nisu mogli ostati ravnodušni. Međutim, jedno im je zajedničko. Svi oni iščekuju Gospodinov dolazak.
Ivan je Onoga koga je iščekivao i zanosno naviještao susreo još dok je bio u majčinoj utrobi, kako čitamo u Lukinom evanđelju (usp. Lk 1, 41-45). To je bio prvi Ivanov susret sa Svjetlom, susret po kojem je od Boga izabran i poslan da posvjedoči za Svjetlo (usp. Iv 1,6). Tu leži odgovor. Koji bi se to čovjek, tek tako, svojom voljom, odlučio na život kakav je Ivan živio. Vjerojatno, nitko normalan. Ali, odgovor pronalazimo u Pavlovoj poslanici Korinćanima: „Lûde svijeta izabra Bog da posrami mudre...“ (1 Kor 1, 27). Ivan je bio pun Duha Svetoga, pun Živoga Boga koji ga je dotakao u majčinu krilu. On je odbacio bogatstva ovoga svijeta istom snagom kojom su ga ljudi htjeli posjedovati. Karmelićanin Victor Sion piše: „Kada se po djelovanju Duha Svetoga čovjek isprazni od svega i otvori božanskoj punini, Duh djeluje prvi, a Ivan je sačuvao jačinu svojega pravog dodira s Duhom kojega je primio u „zaigranoj radosti“. Ovo je poruka za nas. U ovom nemirnom svijetu ne trebamo se opirati Bogu koji nam dolazi ususret. Trebamo se predati, potpuno predati cijelim svojim bićem, razderati svoja srca pred Gospodinom (usp. Jl 2,13). Dopustimo Duhu Svetom da uđe u nas i da nas potpuno preobrazi, tako da u ovom vremenu radosna iščekivanja iskreno susretnemo Isusa.
Sada slijedi pitanje odluke: „Tko si ti?“ U evanđeoskom odlomku piše da je Ivan priznao, ne zanijekao, nego priznao: „Ja nisam Krist!“ (usp. Iv 1, 19-21). U odgovoru ja nisam iščitavamo duboki duhovni život ovoga “Božjeg divljaka“, koji nije sam od sebe mogao reći da nije, nego pun Duha Svetoga, pun Onoga koji jest. To je ispravan stav srca, to je prava ona poniznost. Ivan nije, ali svjedoči za onoga koji jest, koji je za sebe rekao Ja jesam (usp. Iv 8,28). I nama ovo pitanje tako gromoglasno odzvanja u ušima. Tko smo, koga slijedimo, živimo li dostojno kršćanskog poziva? Jesmo li u svome životu, obitelji, okolici, svjedoci ljubavi, radosti i mira? Jesmo li u napasti u kojoj je Ivan bio, u napasti da sebe predstavimo u lažnom svjetlu?
Vidimo, Ivan je dao ispravan odgovor. On je pravi Kristov svjedok te zato upućuje samo na Isusa i jedino Njega naviješta, ne samo riječju nego i životom. Učimo iz poniznoga Ivanova stava. Uistinu se ponekad toliko bojimo svoje kože da bismo rado iskočili iz nje i bili ono što nismo. Ali, umijeće življenja je biti ono što jesam i gdje jesam, priznati istinu pred sobom i pred Bogom i svakodnevno u svjetlu Božje riječi ogledati svoj život. Poniznost je priznati istinu pred Bogom. Priznajući istinu možemo sebi olakšati život i živjeti ga u istinskoj radosti i neumornom svjedočenju drugima. Ivana nije bilo briga što je nosio, čime se hranio, njemu je bilo važno da posvjedoči za Svjetlo – to je bila njegova zadaća i poslanje. Zato je on mogao neustrašivo naviještati Onoga komu nije dostojan odriješiti remenje na obući (usp. Iv 1, 27). Onomu koji se imao roditi, propovijedati i krštavati Ivan je najprije pružio svjedočanstvo svojim rođenjem, propovijedanjem i krštavanjem, reče u jednoj svojoj homiliji sv. Beda Časni. Možemo li mi Onomu koji je ljubav, radost i mir pružiti svjedočanstvo nesebične ljubavi, nepatvorene radosti i trajnog mira? Pružiti svjedočanstvo Živoga Boga drugima možemo samo ako ispunjamo volju Božju. A sveti Pavao nam u današnjem drugom čitanju jasno kaže što je volja Božja za nas: „Uvijek se radujte! Bez prestanka molite! U svemu zahvaljujte!“ (1Sol 5, 16-19).
Božić je pred vratima. Ne dopustimo da nas brige ovoga svijeta, kojekakve krize i svakojaki problemi udalje od onoga najbitnijega: Isusa Krista. U ovom nemirnom i užurbanom svijetu, mi, kršćani smo pozvani davati svjedočanstva radosti i nade. Naš je zadatak i obveza svjedočiti za Onoga koji je za nas svoj život dao. Naši koraci su često drhtavi i nesigurni, ali Isus je tu da nam ih učvrsti. Ako se sve više odvajamo od Onoga koji je Put, mi idemo stranputicom. Isus je Svjetlost. Dopusti danas da te to Svjetlo prožme cijeloga i izruči svoj život u Božje ruke.
Završit ću molitvom koju je svojevremeno na sličan način molio sveti Josemaría Escrivá: „Gospodine, učini nas ludima, tom zaraznom ludosti radosnog svjedočenja koja će mnoge privući k tebi!“
