U središtu života vjere ne stojimo mi, nego Onaj kojem to središte pripada. Veliki smo kad se družimo s Velikim, reče mislitelj.
Bitna pretpostavka za normalan život jest sigurnost. Bez nje je teško živjeti. Ona je nužni preduvjet kako bismo se ostvarili kao pojedinci, društvo i narod. Uvijek iznova nas iznenade prizori iz ratom pogođenih mjesta nakon čega najčešće uslijedi misao zahvale Bogu što, iako mnogi od nas doživiše strahote agresije i ugroženosti, ipak danas živimo u koliko-toliko sigurnom okruženju. No ne samo kao narod, nego i kao narod Božji - Crkva tražimo sigurnost. Stoga i stvaramo što bolje moguću organizaciju, s jasnim uputama i smjernicama. Ne manjka nam suvereniteta. Poštovani smo. Političke opcije nam se (više) ne suprotstavljaju. Spremni su nas saslušati i udovoljiti našim potrebama. Čini se kako nam ništa više i nije potrebno i kako smo dosegli vrhunac razvoja. Ovakvo stanje bi stoga trebalo samo održati, bez nekih promjena.
Ono što odvuče moju pažnju je Evanđeosko izvješće današnje nedjelje. U Markovih desetak redaka smješteno je mnoštvo glagola što znači da je ovaj odlomak pun akcije. Iziđe, uđe, pristupi, prihvati, podiže, posluživaše, donošahu, nagrnuo, izagna, ustane, potražiše, nađoše... Kreativnom redatelju ovi bi motivi dostajali za dugometražni film. Marko pak daje presjek jednog „radnog“dana u životu Isusa iz Nazareta. Isusa koji je stalno na putu prema čovjeku. Njega pred koga donose sve bolesne i opsjednute i koga svi traže. Isus se jedini ne plaši ljudske bolesti i nemoći nego joj spremno ide u susret. Time pokazuje da je čovjek koji je s njim jači od svake nevolje.
Kao vjernici nalazimo se u brojnim prilikama u kojima osjetimo nemoć. Pred pitanjima nerazumijevanja, nepravde i nevolje kao da smo svi isti. Bespomoćni. Ili pak nekada u ponudi mogućih rješenja djelujemo tako neuvjerljivo da smo samima sebi smiješni. Međutim, u središtu života vjere ne stojimo mi, nego Onaj kojem to središte pripada. Veliki smo kad se družimo s Velikim, reče mislitelj. Ono što nas uči logika euharistijskog stola jest da i skromni i naizgled siromašni prinos postaje izvor novoga života. Okrajak kruha i koja kap vina - a zauzvrat punina. Donijeti na oltar svoje bezizlazne situacije i slabosti a zauzvrat dobiti preobražen novi život, život s Kristom. To slavimo svaki put kad se okupljamo na svetu euharistiju. Nakon toga smo spremni ići i drugima i reći da bolest, patnja i strah nipošto ne zavrjeđuju biti u centru naše pozornosti. Tomislav Janko Šagi-Bunić jednom je rekao kako poslanje Crkve ne može biti dovršeno dokle god ima obespravljenih, nemoćnih, gladnih... Mi smo poslani svima. Kao vjernici još smo daleko od toga da smo smogli snage prevladati svaku našu podvojenost i onda ići i drugima i kazati kako postoji izlaz. U tom svjetlu odjekuje ona misao sv. Franje: „Braćo, hajdemo iz početka, jer skoro još ništa nismo učinili...“. Zbilja mi još skoro ništa nismo učinili. Ili vrlo malo.
Biti Crkva je nešto što uvijek iznova otkrivamo. Crkva je stvarnost uvijek ispred nas. Ona nema granica. Zašto? Jer svakodnevno otkrivamo da je Bog u Isusu pretekao bolni silazak u naše nemoći i u nemoći naše braće i sestara i tamo već načinio prostor spašenosti i mjesto u kojem Ga možemo otkriti. I to je onda Crkva u nama. Život nam stvaraš, ponovno vraćaš divotnom razmjenom. Novi smo kvasac za novu zemlju ljubavlju Kristovom, ljubavlju Kristovom.
