Susret s Gospodinom jedini je susret koji ima snagu preobražaja čovjeka. U susretu s Gospodinom čovjek ima priliku za promjenu, ima priliku postati bolji, okrenuti se pravim stvarima.
Život je na neki način sastavljen od susreta. Susret je stvarnost koja u našem postojanju uvelike određuje naše misli, korake, djela i riječi. Svatko od nas ima neki svoj susret koji je usmjerio tijek života u jednom ili drugom smjeru. I Bogu hvala da je tako jer su susreti dar.
U evanđelju druge korizmene nedjelje čitamo onaj dobro poznati ulomak susreta koji se dogodio na Taboru (usp. Mt 17, 1-9). Isus odlazi na goru i sa sobom vodi tek trojicu svojih učenika. Imao je Isus njih puno više, imao je onu dvanestoricu najbližih, ali on povede samo trojicu. Isus kao da traži svojevrsnu intimu.
Čovjek je biće u čiji je identitet najdublje upisana potreba za ovom ljudskom intimnošću, s tim susretom posebne vrste. To je, također, dar. No, primjećujemo kako Isus, onoga trenutka kada dolazi na Goru, na neki način zanemaruje one koje je poveo sa sobom. Isus se cio prepušta onoj stvarnosti, onom susretu koji će uslijediti, susretu sa Ocem. U tom susretu „zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost“. Ne možemo se otrgnuti dojmu da je ovaj susret zapravo onaj prvi, iskonski susret, susret koji je Isusu bio prioritet. I uistinu tako i jest.
Susret s Gospodinom jedini je susret koji ima snagu preobražaja čovjeka. U susretu s Gospodinom čovjek ima priliku za promjenu, ima priliku postati bolji, okrenuti se pravim stvarima. Taj božanski susret omogućuje čovjeku da bolje sluša, čišće gleda, dublje ponire u svoje i u dubine srdaca drugih ljudi. Nakon tog prvog susreta i svaki drugi susret postaje drugačiji. Božanski susret s Gospodinom ima moć pobožanstveniti i susret s bratom čovjekom.
Sveti Augustin u svojim Ispovijestima napisa: „Tijesna je kuća moje duše da ti u nju dođeš: proširi je. Ruševna je: popravi je. Ima u njoj koješta što će povrijediti tvoje oči: priznajem i znam.“ Čovjek je svjestan svoje prolaznosti i svoje nestalnosti. U hodu za Gospodinom često posrćemo i padamo i to je naša stvarnost. Pomislimo kako možemo sami, kako smo dovoljno snažni za nekakve svoje odluke, kako imamo snagu volje prebroditi razne kušnje koje dolaze pred nas. No, je li tako? Psalmist lijepo napisa: „Ako Gospodin kuće ne gradi, uzalud se muče graditelji. Ako Gospodin grada ne čuva, uzalud stražar bdi.“ (usp. Ps 127) ) Za sve što činimo i mislimo, za sve što molimo potreban je Gospodin i onaj susret s njim.
Isus u današnjem evanđelju reče svojim učenicima: „Nikomu ne kazujte viđenje dok Sin Čovječji od mrtvih ne uskrsne.“ Nalazimo se u vremenu korizme. U iščekivanju smo uskrsnuća. Za velike odluke i svete stvari potrebno je to vrijeme čišćenja. Za svjedočanstvo životom potrebno je, s vremena na vrijeme, povući se u korizmu i dozvoliti Gospodinu da u susretu preobrazi moje lice te ono postane lice njegova učenika. Tako ćemo, kad Sin Čovječji od mrtvih uskrsne, to njegovo uskrsnuće moći zaživjeti u punini, baš poput sv. Augustina koji je nakon susreta s Gospodinom molio: „Usliši Gospodine molitvu moju da ne klone duša moja pod stegom tvojom. Da ne klonem u priznavanju milosrđa tvojega po kojem si me sklonio sa svih grješnih putova mojih. Da mi budeš slast iznad svih zavodljivosti za kojima sam išao. Da te ljubim što mogu jače, da ogrlim ruku tvoju cijelim srcem svojim, da me izbaviš od svake napasti sve do kraja. Amen.“
piše: fra Antonio Musa
piše: fra Antonio Musa
