Nerijetko se pojavi čudan strah u čovjeku kad se spomene „volja Božja“. Svijest da osobno nešto osjećam i želim, a da Stvoritelj od mene nešto drugo želi stvara tjeskobu. Pa zar je volja Božja stvarno suprotna vlastitoj volji?
Za vrijeme vladavine cara Tiberija (14. – 37. god.) plaćalo se srebrnim denarima s carevom slikom i natpisom: „Tiberije, car, sin božanskoga Augusta, August.“ To je važno jer su, kako čitamo u današnjem evanđelju, na temelju tih denara herodijanci i farizeji željeli Isusa uhvatiti u riječi. Ako Isus odbije davanje poreza caru može mu se suditi od strane rimske vlasti. Potvrđivanjem plaćanja poreza može se Isus Židovima zamjeriti jer bi time potvrdio carevo božanstvo kako je napisano na denarima. Isusov odgovor iznenađuje jer daje do znanja da se vjernički život ne odvaja od građanskih dužnosti. Svom jednostavnošću on odgovara kako treba dati caru ono što je njegovo, ono što mu pripada. To su denari. Ali težinu stavlja na kraj rečenice kada kaže da se Bogu dadne što je njegovo. Možemo se pitati na što on misli kad kaže Bogu Božje?
Nerijetko se pojavi čudan strah u čovjeku kad se spomene „volja Božja“. Svijest da osobno nešto osjećam i želim, a da Stvoritelj od mene nešto drugo želi stvara tjeskobu. Pa zar je volja Božja stvarno suprotna vlastitoj volji? Uzmemo li činjenicu da je Bog sve stvorio možemo zaključiti kako sve njemu pripada. Isusove riječi da podamo Bogu Božje bi prema tome značile dati Bogu sebe. Znajući uz to da smo stvoreni iz ljubavi, možemo zaključiti kako dati Bogu Božje znači dati Stvoritelju cijeloga sebe u svijesti da Bog želi našu potpunost. Je li prema tome Božja volja suprotna vlastitoj volji? Nije. Naprotiv. Ranjeni istočnim grijehom mi vlastitom željom često težimo za nečim što je ispod našega dostojanstva. A naš Stvoritelj želi dati puninu. Zato je Božja volja ona koju bismo i sami željeli - da smo potpuno svjesni samih sebe. Dajući potpuno sebe i tražeći Božju volju mi u biti tražimo ono što u dubini svojega srca želimo za sebe.
Na zemlji svi ljudi dijele patnje i radosti. Vjernički život nije samo osobna stvar, nego se tiče bližnjega. Odgovorom podajte dakle caru carevo, a Bogu Božje Isus stavlja Stvoritelja na prvo mjesto. Živeći u toj svijesti, vjernika savjest pokreće na sudjelovanje u svim događajima u zajednici, u državi. Prema tome politički život, znanstveni razvitak i ponajviše siromasi dio su vjerničkoga života. Usmjeravajući svoje djelovanje na put Božji, koji jedini zna kako svijet voditi prema ispunjenju, život se, prema Pavlovim riječima, događa u djelotvornoj vjeri, zauzetoj ljubavi i postojanoj nadi.
