Kroz zadnje četiri nedjelje slušali smo navještaj ovog poglavlja u kojemu Isus za sebe tvrdi da je kruh živi koji je s neba sišao. Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?
Iv 6, 60-69
U ono vrijeme: Mnogi od Isusovih učenika rekoše:
»Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?« A Isus, znajući sam od sebe da njegovi učenici zbog toga mrmljaju, reče im: »Zar vas to sablažnjava? A što ako vidite Sina Čovječjega kako uzlazi onamo gdje je prije bio? Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa. Riječi koje sam vam govorio duh su i život su. A ipak, ima ih među vama koji ne vjeruju.« Jer znao je Isus od početka koji su oni što ne vjeruju i tko je onaj koji će ga izdati. I doda: »Zato sam vam i rekao da nitko ne može doći k meni ako mu nije dano od Oca.«
Otada mnogi učenici odstupiše, više nisu išli s njime. Reče stoga Isus dvanaestorici: »Da možda i vi ne kanite otići?« Odgovori mu Šimun Petar: »Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: ti si Svetac Božji.«
Jedino prirodno, autentično mjesto Kristovih učenika jest pustinja. Prirodno mjesto zemaljske, putujuće Crkve je pustinja! U pustinji spoznajemo da smo slabi i krhki te potpuno ovisni o Bogu. Pustinja viče da ništa ne možemo bez Boga. Uči nas osloniti se na Kristovu riječ, uči nas kako da budemo vjerni Kristu. Pustinja nas poučava ostaviti sve ono nevažno, uči nas da nam je jedino blago Bog, priča nam o slobodi i ljepoti nenavezanosti na zemaljsko.
Hodeći ovozemnim životom, u trajnoj smo napasti sebi praviti oaze bilo kakve vrste, koje nam daju lažnu sigurnost. U napasti smo, poput Izraelca, vratiti se nazad u Egipat, u ropstvo, u grijeh, jer tamo smo barem bili sigurni, bili smo zarobljeni, ali ništa nam nije falilo.
Evanđelje koje smo upravo pročitali nalazi se na samom kraju šestog poglavlja Ivanova evanđelja. Kroz zadnje četiri nedjelje slušali smo navještaj ovog poglavlja u kojemu Isus za sebe tvrdi da je kruh živi koji je s neba sišao. Tvrda je to besjeda! Tko je može slušati?
Isus poučava učenike, a njegova riječ razotkriva motive njegovih sljedbenika. Mnoštvo se polagano razilazi, budući da od Isusa nisu dobili ono što su očekivali. Isus poučava učenike da ne traže nešto od njega, nego njega samoga! Daje im sve - sebe im daje! Krist je sišao među nas, on je među nama, hrani nas samim sobom, a gdje je on - tu smrti nema.
Ni apostolima nije bilo potpuno jasno što to Krist govori, ali oni ostaju. Ne odlaze, iako se srušila njihova vjera, ili bolje reći slika koju su imali o Kristu, odnosno očekivanja.
Jedina sigurnost je živa Kristova riječ, jedina sigurnost je živi Krist. Ako nema živog odnosa s Kristom, ako se ne hranimo živim kruhom - umiremo. Počinjemo graditi lažne sigurnosti, oaze i tako postajemo zarobljeni, oslanjajući se samo na svoje snage. Slobodan sam reći da sve naše sigurnosti nastaju iz nevjere, iz nepovjerenja Kristu.
I lijepo je kada se sruše naše sigurnosti. Kako je dobro osjetiti da si u pustinji, kako je lijepo prepustiti se Kristovu vodstvu i shvatiti da on ide pred tobom. Lijepo je biti slobodan! Put je to ljubavi, koji nas suobličava s Kristom i neminovno je da ćemo na tom putu završiti na križu ljubavi.
Za kraj jedno pitanje: Što tražim: Krista ili nešto od Krista?
