Biti kršćanin mogu samo ako dopuštam da u meni ona klica vječnoga života, usađena na krštenju, raste, razvija se i donosi plodove. Kršćanin sam, dakle, onda kada u meni živi Krist.
Postoje stvarnosti za koje sa sigurnošću možemo kazati da su takve kakve jesu – očigledne. Jedna od takvih stvarnosti je činjenica da je čovjek stalno na nekom putovanju. Uvijek čovjek ide od jedne točke do druge. Ponekada su ta putovanja jednostavna, kratka, poneka možda i bespotrebna, ali najčešće su, pa i najmanja putovanja, u svojoj biti egzistencijalna. Zapravo, cijeli čovjekov život možemo predstaviti kao jedno veliko, egzistencijalno putovanju ka cilju. Tako život postaje ono prvo i najvažnije putovanje. Nesretan je čovjek koji to svoje prvo putovanje završava u ništavilu. Mi kršćani znamo da smo oduvijek u Božjemu planu, oduvijek i zauvijek. Naš cilj je život vječni.
U današnjem evanđeoskom odlomku iz evanđelja po Ivanu razmatramo početak Isusove Velikosvećeničke molitve. Isusovo putovanje ovim svijetom u tijelu čovjeka bliži se kraju. On je ispunio ono što je u promislu Trojstvenog Boga oduvijek bilo planirano. Isus će uskoro na križ kojim će otkupiti čovječanstvo. Isus će uskoro uskrsnuti i pobijediti smrt. On je svjestan da je Pobjednik. No, on želi da i oni koji su sa njim bili, koji su postali njegovi učenici, koji imaju zadaću evanđelje pronijeti do kraja svijeta, da i oni budu pobjednici. Isus zato moli za njih, moli da već ovdje na zemlji zasluže nebo.
Veliki teolog Karl Rahner kazao je jednom prilikom: „Kršćani 21. stoljeća biti će mistici, ili ih neće biti.“ Danas kršćani kao da se boje. Oko nas se svaki dan odigravaju tolike ljudske drame, toliki životi se ubijaju u majčinoj utrobi, toliko je nemorala, korupcije i svake vrste kriminala, pa i u našem društvu koje je 90% kršćansko. Ovaj svijet čeka, ovaj svijet vapi, ovaj svijet očajno traži kršćanina! I ne onoga deklarativnoga, onoga koji je kršćanin na četiri kotača – takav kršćanin u crkvu dolazi na krštenje u kolicima, na vjenčanje u limuzini i na sahranu u mrtvačkim kolima – nego uvjerenog i Kristom nadahnutog kršćanina. Onoga koji, poput našeg Gospodina, svako svoje djelovanje započinje i završava sa Bogom. Takav kršćanin, koji je neprestano okrenut ka Isusu kadar je, mijenjajući sebe i suobličavajući se Kristu, mijenjati svijet. Takav kršćanin ima duhovnu snagu biti sol zemlje i svjetlo svijeta. Takav kršćanin je mistik.
Netko reče da je čovjek život na zemlji putovanje koje se odvija u intervalu između dva plača: onoga plača rađanja i plača umiranja. O onome čime ću obojiti svoje putovanje ovdje na zemlji, ovisi moj vječni život. Biti kršćanin nije stvar tradicije, koja ipak može biti dobar temelj, biti kršćanin nije stvar trenutnog raspoloženja, nije stvar nekih vanjskih okolnosti. Biti kršćanin mogu samo ako dopuštam da u meni ona klica vječnoga života, usađena na krštenju, raste, razvija se i donosi plodove. Kršćanin sam, dakle, onda kada u meni živi Krist. Taj Krist mora postati moje putovanje, moj život, moj cilj i Put do cilja. I, unatoč svemu, ne trebam se bojati: ja putujem ka cilju u sigurnosti njegove ljubavi, jer on želi da i ja budem pobjednik.
