Je li vjera u Trojstvo neka apstraktna ideja koja nema ništa s konkretnim životom?
Nije lako govoriti o onome što se protivi našoj razumskoj logici. Ta svakom je lako shvatljivo sve ono što je u sebi logično, razumljivo, ali ono neshvatljivo najčešće odbacujemo ili od tog bježimo. Pa ipak, mi kršćani uz razum priznajemo i vjeru i dajemo važnost onome što razumski ne možemo spoznati, a po vjeri nam je objavljeno. Ta i samo otajstvo Isusa Krista, Boga koji je postao čovjekom, malo ima veze s ograničenim razumom, ono je „shvatljivo“ samo razumijevanju vjere: mi ga po milosti držimo istinom. No, koliko god mi bili ljudi vjere, ipak pred jednim otajstvom naše vjere zastajemo te ga – vrlo često – poradi nerazumijevanja odbacujemo u stranu: tu ne samo da nam se lomi razum, već nam i vjera zastaje. Radi se, naravno, o otajstvu Presvetoga Trojstva. A zašto je tomu tako? Zašto nam se čini neshvatljivim ono središnje naše vjere – jer svi smo mi kršteni u ime Oca i Sina i Duha Svetoga, svi se križamo u to isto Ime Presvete Trojice. Uzroci nerazumijevanja tog središnjeg otajstva naše vjere vrlo vjerojatno velikim dijelom leže i u nemaru i lijenosti onih čija je dužnost o tome govoriti, to otajstvo poznavati i drugima ga prenositi. No, što god je bilo dosad ne opravdava nas da danas i ubuduće to otajstvo ne težimo razumjeti.
Ipak, postavlja se pitanje: zar je moguće razumjeti tako uzvišeno otajstvo? Odgovor je: da, moguće je, ali i kao svako otajstvo vjere, jednim dijelom, jer otajstvo uvijek ostaje otajstvo. Razlog zašto možemo razumjeti, shvatiti, spoznati Presveto Trojstvo ne leži prvenstveno u nama i našim sposobnostima shvaćanja; glavni razlog tome je to što se sam Bog nama objavio i dao spoznati. Do Trojstva mi ne dolazimo svojim umovanjem, ne, Bog sam k nama silazi i objavljuje nam se kao Trojstvo. U tom i je ključ: mi Trojstvo spoznajemo sa zemlje, a ne iz neba; stoga što je Milost – Isus Krist – sišla k nama mi možemo razumjeti, a ne zato što smo se mi vinuli k nebu. Upravo tu na zemlji je došlo do objave Boga kao Trojice u Jednom. Upravo u objavi Isusa Krista mi spoznajemo Trojstvo. Bez njegove objave ne bismo ništa znali o Trojstvu. A i ta objava je, ako pažljivije pogledamo, puno jednostavnija, bliža nama nego što bismo na prvu pomislili kada čujemo taj apstraktni i zbunjujući termin „Presveto Trojstvo“.
Naime, u Isusu se Bog očituje kao onaj koji se nama predaje. On je onaj koji nije daleko: on dolazi k nama, razgovara s nama, sjedi za našim stolom; uzima naše slabosti na sebe, ljubi nas do kraja i u toj vjernoj ljubavi svoj život završava predanjem na križu. On nam otkriva svoju nutrinu: „Vas sam nazvao prijateljima jer vam priopćih sve što sam čuo od Oca svojega.“ (Iv 15,15) Otac se očituje kao onaj koji ljubi svijet i čezne da svijet bude u zajedništvu s njime, Sin je onaj koji se solidarizira sa svakim čovjekom u njegovoj slabosti i patnji, koji postaje našim bratom, a Duh je onaj koji djeluje u nama i podsjeća nas na sve što je Isus govorio i činio, uvodi nas u svu istinu i tako vodi Crkvu kroz povijest. Svo djelovanje Trojstva koje razaznajemo iz Novog Zavjeta vidimo da itekako ima veze s nama i našim životom. Trojstvo se ne pokazuje kao ono koje je nezainteresirano za druge, ne, trojstveni Bog je taj koji je posvema usmjeren na dobro čovjeka, stoga ide dotle da mu daruje samog sebe, kako bi on imao život. Presveta Trojica se tako očituju kao oni koji traže četvrtog: čovjeka – mene i tebe. Oni nisu zatvoreni u sebe, već posve otvoreni drugome, u gorućoj želji podariti svoj božanski život čovjeku. Ta otvorenost Trojstva odražena je i u nutarnjem Božjem životu. Bog nije onaj koji je sam! On nije neka „osamljena monada, nikakva kompaktna svemoć, ili monarhični superotac koji stanuje 'iznad zvijezda'. Jedan i jedini Bog je utoliko više dinamična zajednica – sam u sebi i u svojem odnosu prema nama“ (Gisbert Greshake). Bog je u sebi zajedništvo, odnos, prožimajuća ljubav triju Osoba; jedinstvo u različitosti, predanje u ljubavi. Ta kako bi Bog u sebi bio Ljubav ako je sâm? – možemo se zapitati. Jedna od Isusovih rečenica iz današnjeg evanđelja govori o tom zajedništvu u Bogu: „Sve što ima Otac, moje je; Duh Sveti od mojega će uzimati i navješćivati vama.“ (Iv 16,15)
Ovakvo poimanje Boga, kao onoga koji je zajedništvo triju osoba, ima i, kako kaže Greshake, značajne posljedice na naše poimanje cjelokupne stvarnosti. Takav nutarnji život onoga koji je temelj stvarnosti postavlja zajedništvo za temeljnu paradigmu našeg postojanja, življenja. Naš je život živjeti u zajedništvu ljubavi s Bogom i drugima. Naša zemaljska egzistencija treba biti usmjerena na ostvarivanje zajedništva s drugima, bilo onima koji su nam bliski, ili onima koji su nam daleki. To je i temeljni način bivovanja Crkve: ona je jedno Kristovo Tijelo u zajedništvu mnoštva udova. Sve to se treba odraziti na našem stvarnom, svakodnevnom životu: u našim obiteljima, zajednicama, na našim radnim mjestima… Tako nam zajedništvo Presvetog Trojstva biva temeljnim uzorom našega življenja i djelovanja.
Iako Presveto Trojstvo nikada nećemo moći do kraja proniknuti i shvatiti, kao izvor i središte naše vjere, ono „u kojem živimo, mičemo se i jesmo“ (Dj 17,28), uvijek nam ostaje težiti sve više ga razumjeti, bilo spoznajom, bilo ljubavlju. Ne smijemo nikad zaboraviti da Presveta Trojica uvijek uključuju i četvrtog – čovjeka, svakog od nas, koji je pozvan biti u zajedništvu s Bogom. Sam Isus je svojim uzašašćem našu ljudsku narav uzdigao time što je on sada kao čovjek u Presvetom Trojstvu. To neka nam uvijek bude u misli i u srcu, kako bismo sve više rasli u pravoj spoznaji sebe i Boga.
