Upoznavanjem istine o vlastitomu životu i otvaranjem Bogu koji oplođuje moje siromaštvo omogućuje mi se ispravno živjeti međuljudske odnose.
Lk 18, 9-14
U ono vrijeme: Nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, reče Isus ovu prispodobu:
»Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: ’Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.’ A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ’Bože, milostiv budi meni grešniku!’ Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.«
Ova prispodoba, kako u evanđeoskomu tekstu čitamo, upućena je onima koji su se pouzdavali u vlastitu pravednost a druge podcjenjivali. Pred nama su dva lika: farizej koji moli, posti dvaput tjedno i daje desetinu te carinik koji se u molitvi priznaje grešnikom i biva opravdan. O čemu se zapravo radi i što iz ovoga odlomka imamo naučiti? Pokazuje se kako tek izvanjskim obdržavanjem propisa – ma koliko revni bili – ne možemo biti opravdani, to jest da na taj način ne bivamo bliži Bogu. Međutim, jasno je da to nije argument protiv molitve, posta i milostinje. S druge strane, carinik nam ne biva uzor u svome dotadašnjem životu nego u načinu molitvenog stava pred Bogom, a koji očituje poniznost. Tako dolazimo do središnje teme teksta.
Latinski pojam za poniznost – humilitas – u svome korijenu ima riječ zemlja pa se može reći da biti ponizan znači biti prizemljen, imati svijest da sam zemlja (prah), to jest da sam samo stvorenje. Konkretno, poniznost znači živjeti u istini o samome sebi, a ona je nužna kako bismo mogli susresti Boga i bližnjega. Ako znam da sam stvorenje, iz toga slijedi da potpuno ovisim o Stvoritelju. Ta istina ima posljedice za cijelu moju egzistenciju. Budem li je trajno svjestan, moleći Boga da se smiluje meni, grešniku, milost će nalaziti otvorena vrata. Tako živim po Duhu. Tako živim duhovni život. Otvoren sam da Bog oplodi moje siromaštvo, da čini ono što hoće. Svetost nije plod mojih nastojanja nego Božje djelo u meni. Sveci su to jako dobro znali. Tako je sveti Franjo, čovjek nazvan drugim Kristom, mogao reći da je najveći grešnik na svijetu te da bi netko drugi, da je primio milosti kao Franjo, bio bolji od njega. Valja reći i da priznati se grešnikom ne znači pljuvati po samome sebi. Stvoreni smo na sliku Božju. Međutim, ono znači trajno odustajanje od ideje da svojom revnošću spašavam samoga sebe. Ponekad je potrebno doživjeti veliki krah, životni neuspjeh da bi ta istina bila prihvaćena. Kako to izriče psalmist: Dobro mi je što sam ponižen da bih tvoja naučio pravila. (Ps 119,71) Iskustva vlastitih padova i poniženja mogu biti korisna ako se ne zaustavim na očajavanju nego dopustim upoznati Božju snagu. U tome se sastoji savršena pravednost, kako to izriče jedan liturgijski molitveni obrazac: Tebe znati savršena je pravednost, i poznavati snagu tvoju korijen je besmrtnosti.
Upoznavanjem istine o vlastitomu životu i otvaranjem Bogu koji oplođuje moje siromaštvo omogućuje mi se ispravno živjeti međuljudske odnose. Ako druge podcjenjujem, ako me nečiji grijesi i ponašanja stalno uznemiruju, ako želim mijenjati ih… trebao bih prvo promotriti vlastiti život u istini, u Božjemu svjetlu. A onda kad sam priznao vlastitu slabost i upoznao Božju snagu, postajem blag i sućutan prema slabostima bližnjih. Mogu ih puno bolje razumjeti. Mogu im biti i pomoć na putu. Iskazati im milosrđe.
Konkretnost evanđelja takva je da mi se u svakomu danu nude brojne situacije kao podsjetnici na ovisnost o Božjoj pomoći. Tako se mogu trajno učiti sve većoj otvorenosti Božjem djelovanju, biti zauzet time da nestanu svi moji otpori, ali uvijek svjestan Kristovih riječi: Bez mene ne možete učiniti ništa. (Iv 15,8)
