Kršćanin može patiti. No kršćanin ima još nešto. Kršćanin ima Krista. Ima Gospodina. On liječi, podiže, oslobađa. Kao i Petrovu punicu, hvata nas za ruku. Hvata nas ondje gdje se može opipati bilo srca. Na slikovit način, on našemu beživotnom životu vraća život. Nakon toga, mi ne možemo više samo po svome, sada - ugledajući se na njega - poslužujemo.
Crkva u čitanjima pete nedjelje kroz godinu pred nas stavlja Jobovo žalovanje. Iskusio je nebrojene i nezamislive patnje. Težak život redovito rađa ovakvim molitvama – tužaljkama, žalopojkama. Držim da nema osobe koja se u nekom trenutku života nije mogla poistovjetiti s ovim žalopojkama. Život je težak. Pun je poteškoća. Doživljavamo nesreće, ostavljenost, gubitke, prirodne katastrofe, ali i svakodnevnu težinu dana, rutine, rada, učenja, nezaposlenosti. U duhovnom životu doživljavamo razdoblja tame, suhoće, bezvoljnosti, udaljenosti, osamljenosti. Molitva je teška, beživotna, prazna. Kao da je Bog daleko (ako ga ima)… To je naša narav – krhka, nestalna, nesigurna. Život nam je često na rubu smrti.
Kršćanin je čovjek. Kršćanin prolazi kroz teškoće života. Kršćanin može patiti. No kršćanin ima još nešto. Kršćanin ima Krista. Ima Gospodina. On liječi, podiže, oslobađa. Kao i Petrovu punicu, hvata nas za ruku. Hvata nas ondje gdje se može opipati bilo srca. Na slikovit način, on našemu beživotnom životu vraća život. Nakon toga, mi ne možemo više samo po svome, sada - ugledajući se na njega - poslužujemo. Kad nam Gospodin vrati smisao u život, u nama raspali ljubav koja se daje, koja nuka na služenje. Uskoro, kad je ozdravio mnogo ljudi, krenuo je dalje, ali ne liječiti, nego propovijedati. Ovdje učimo da nije smisao našega života imati zdravlje, biti slobodan, imati slatku molitvu. On je došao propovijedati radosnu vijest u kojoj je sadržana Ljubav. Ljubav koju Bog ulijeva u nas smisao je života. Ona liječi, ali ona i trpi. Ona uživa u slatkoći molitve, ali i nastavlja klečati kad je teško moliti.
Ovaj veliki Liječnik primjerom nam pokazuje još jedan važan stav kršćanina: „povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše.“ Kako bismo održavali raspaljenom onu Ljubav, potrebni su odvojeni trenuci s Gospodinom. Potrebno je u danu naći mjesto tišine, mjesto mira. Svi ćemo se mi požaliti kako nemamo ni vremena ni mira. No Isus „ustane, iziđe i povuče se.“ Nije čekao mir, nije čekao da se sve ušuti, nego on ulaže napor i odlazi na mjesto molitve.
Teškoće, muke, patnje, tama – često su stvari na koje ne možemo utjecati do kraja. Ozdravljenje, olakšanje, prosvjetljenje – stvari su koje ovise o Gospodinu. „Ustati, izaći i povući se“ – to možemo sami. Imamo priliku susresti se s Ljubavlju.
