Čovjekova slabost počinje u trenucima pristajanja na đavlovu posijanu sumnju. Čim se gradi na sumnji, nešto polazi po zlu, a đavao pritome izokreće istinu.
Pomiriti krajnosti čini se izrazito teškim. Tako ćemo za ljude različitih pogleda na život reći kako su dva svijeta. Na temelju nekih pokazatelja primjetit ćemo da takvi pojedinci teško mogu zajedno. Čini se kako su samo poneke odlike ljudi nespojive i slijedom toga zaključujemo kako ne treba spajati ni te ljude. Što bi, međutim, bilo da se susretnu potpuna dobrota s potpunom zloćom, bjelilo svetosti s crnilom grješnosti, savršena usklađenost s nakaradnom izopačenosti? Je li takav susret moguć? Pustinja kaže da jest.
Isus je vođen Duhom, đavao vođen mišlju iskušenja. Nije ispunjenost Duhom jamstvo nesusretanja sa Zlim. Pogotovo ne u samoći pustinje. Kažu da se čovjek samotnjak posveti ili poludi. Iz pustinje se izlazi preobražen na dobro ili loše. Đavao se u susretu s Isusom najprije pokazuje kao onaj koji sumnja: „Ako si Sin Božji...“ Isus bi se trebao potvrditi, dokazati i to u trenucima kada je oslabljen postom i kada je Zli jedini sugovornik. Teško li je boraviti u prostranstvima beživotne i mukle pustinje i uz to imati sugovornika koji sumnja u tebe. Nepodnosivo. Čini se da Zli napada kada smo najslabiji, kada ga je najteže odbiti. Čak nam se u takvim prilikama čini i razumnim postupiti po njegovim kriterijima. Zli, u svojoj perfidnosti, iskušava i nudi rješenja koja su u danoj prilici primjerena. Čovjekova slabost počinje u trenucima pristajanja na đavlovu posijanu sumnju. Čim se gradi na sumnji, nešto polazi po zlu. Đavao pritome izokreće istinu. Čini to od početka čovječanstva. Ženi govori: „Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?“ A Božja zabrana vrijedi samo za jedno drvo. Pogled usmjerava na ono što čovjek nema kao jedino i kao da o tome ovisi čitav život. Isusu predlaže da pretvori kamen u kruh. No, Isus ne upada u zamku isljučivosti. Nije kruh sve u životu. Postoji nešto drugo od čega se može živjeti. Od Božje riječi. Ona osigurava pravi život. Isus obnavlja odnos vjernosti prema Bogu, za razliku od izraelskoga naroda koji, također u pustinji, pokazuje svoju neposlušnost.
Počesto pomislimo kako se koristimo svojim moćima slobode i prava kada činimo sve što nam je dopušteno. Na žalost, takvi potezi znaju završiti u grižnji savjesti, nemiru pa i smrti, ne u izgradnji i potvrdi našega dostojanstva i slobode. Najveća moć čovjeka krije se u njegovoj bogolikosti, u tome što je nužno ovisan o Bogu, ali ovisan tako što uvijek iznova otkriva nove bezdane i izvore slobode i svoga razvoja. Još ako se konkretno i egzistencijalno poveže s njegovom riječi, ljepoti života neće biti kraja. U tome smislu vrijeme korizme ne služi umanjenju našega čovještva, da bismo kao trebali konačno priznati da smo jadni i da za otklanjanje takva stanja treba mnoštvo nametanja bola i poniženja, pa čak i molitva Križnoga puta treba služiti otkrivanju nepopravljivosti čovjeka. Nije tomu tako. Korizma je već obasjana Uskrsnim jutrom i samo kao takva ima smisla. Stoga otkrivamo novi život u Kristu i ljepotu njegove riječi. Korizma potvrđuje čovjeka u novome odnosu s Bogom. Ne umanjuje ga. Ona je prilika u kojoj čovjek u svojoj vlastitoj pustinji života, tamo gdje se čini da je ostao sam i gdje ponajviše osjeća napadnutost zla i svoju glad, Bogu može reći da.
Ostaju još anđeli koji pristupaju i služe...
