Želimo li biti mlaki pa da budemo beskorisni i kao takvi bačeni? Ja ne! Pa promislimo o našim riječima i djelima, o sitnicama. Trgnimo se, zapalimo! Budimo sveti! U malome i u velikome.
Lk 4, 1-13
Ušao sam u tramvaj. Bila je gužva. Ispred mene je stajala djevojka plave kose. Pričala je s nekim na mobitel i bila je prilično živčana. Možda ju ne bih ni primijetio, ali bila je glasna pa mi je privukla pažnju. Držala se za metalni rukohvat i stiskala ga sve jače, sukladno tonu kojim je govorila u slušalicu. Problemi na posu. Studentica je. Satnica nije velika, a oko nje su svi živčani i "ne mre se radit u tim okolnostima". Na te riječi se pored nje smijala djevojka u žutim tenisicama. Uskoro je telefonski poziv završio i plava djevojka ju je primijetila. Poznaju se od prije. Ova joj se odmah požalila kako su imali "show" na poslu. "Pa kaj je?" - upitala je djevojka sa žutim tenisicama. „Radim neki studentski posao, 23.50 kune na sat. Nije neka satnica, a k tome je i psihički neizdrživo. Da je satnica 30 kn, to bi se već moglo, ali ovak ne ide." Oštrim tonom je opisivala situaciju na poslu ne koristeći previše maštovit i bogat rječnik. U te dvije minute, koliko je trajao njihov razgovor, izgovorila je sigurno pet, ako ne i šest puta jednu te istu vulgarnu riječ. Tramvaj je prolazio ispred crkve sv. Petra. Ta djevojka, dok je tako žustro govorila i pri tom koristila neprikladne riječi, se prekrižila i poljubila palac desne ruke Učinila je to još jednom. Pri tom nije prekidala priču. Uskoro je tramvaj došao na njenu stanicu, pozdravila je poznanicu i izišla.
Prvo što sam pomislio u ovoj situaciji je bilo kako ovoj djevojci takav rječnik, „obogaćen“ vulgarnim riječima, uopće ne pristaje, u stvari, ne pristaje nikom. Druga stvar koju sam primijetio je znak križa koji je učinila pri prolasku pored crkve. Oba čina su bile automatske radnje. Koristila je više puta tu ružnu riječ zato što je to od nekog čula i na kraju joj je to prešlo u naviku. Slično je vjerojatno i sa znakom križa. Nekad joj je netko rekao da se, kad prolazi pored crkve ili križa, treba prekrižiti ili je u nekog to vidjela pa je i to kasnije postala navika. Da se razumijemo, možda sam ovu djevojku krivo shvatio i lažno optužio, ali iz vlastitog iskustva i iz svoga života znam da postoje dobre i loše stvari koje činimo automatski, mahinalno, bez razmišljanja, a ovu situaciju ću uzeti kao primjer.
Pogledajmo ove dvije stvari što ih je učinila ta djevojka. Pet-šest puta je izgovorena vulgarna riječ. Ta je riječ pogrdan naziv za spolni odnos između muškarca i žene. Crkva naučava da je taj sveti čin isključivo pridržan braku. To je čin ljubavi koji je otvoren novom životu. Na njemu počiva obitelj. Koristeći takvu jednu riječ, koja taj sveti čin ponižava, na neki način izražavamo svoje uvjerenje o tomu činu. On više nije svet, okaljan je, pogažen, stavljen u svaku situaciju, stavljen u svaki krivi odnos, osim u onaj koji mu jedino i pripada - u brak. Na ovo će svatko tko koristi tu riječ, reći da to nije naše uvjerenje. „Mi smo katolici, za nas je spolni čin svet i pridržan braku. Riječ koju smo izrekli imala je za cilj samo pojačati opis, dočarati, ali ne i vrijeđati ono što je sveto. Riječ od nekoliko slova nije sama po sebi zla.“ Ovakva obrana je bliska istini, ali i dalje ta riječ ima svoje značenje.
S druge strane, uzmimo onaj znak križa. To je ispovijest vjere u jednoga Boga koji je Trojstvo - Otac, Sin i Duh Sveti. Tim znakom ujedno posvećujemo um, srce i želje i izražavamo spremnost nositi križ na svojim ramenima. Dakle, izražavamo vjeru i spremnost, a pri tom dobivamo blagoslov i milost od Trojedinoga Boga. Kad netko naiđe pokraj crkve u kojoj se nalazi živi Bog, Isus Krist u prilici beskvasnoga kruha, znakom križa svjedoči vjeru u Utjelovljenje Boga i prisjeća samog sebe na važnost življenja u skladu sa svim tim istinama. Pokret od čela do prsa pa od ramena do ramena je svet i dobar jer sadrži vjeru, ali učinjen nesvjesno, nema nikakvu dobru ulogu, osim razgibavanja mišića, ramena i lakta.
Kad na ovaj način promislimo o tim sitnicama, možemo vidjeti da nisu neutralne. One imaju svoje značenje. Nešto je dobro ili loše.
Jedan od uvjeta da bi nešto bilo teški grijeh je da to učinimo svjesno. Prema tome, jasno je da zla, ružna riječ nije težak grijeh. Ona je samo sitnica. No, nije li Isus rekao: „Tko je vjeran u najmanjem, i u najvećem je vjeran; a tko je u najmanjem nepošten, i u najvećem je nepošten.“ Kao kršćani smo pozvani na svetost, na obraćenje, uvijek, iznova, ponovno i opet. Obraćenje je okretanje od nevjernosti prema vjernosti. Sam je Isus rekao da ne možemo biti vjerni samo u velikim stvarima, nego moramo biti i u malima. Uzmimo za primjer nekog sveca. Neka to bude majka Terezija. Možemo li ju zamisliti kako se izražava vulgarnim rječnikom? Možemo li zamisliti kako se križa bezveznim, brzim pokretima kao da tjera muhe ispred glave? Tko imalo zna išta o ovoj svetici, ne može ju zamisliti da se tako ponaša. Ona je postala popularna u svijetu po onome što izgleda kao velika vjernost, ali je bila vjerna i u malome.
Onaj tko živi prosječno, tko ne mijenja sitnice, ne može biti svetac. Prisjetimo se riječi Otkrivenja: „Znam tvoja djela: nisi ni studen ni vruć. O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, ni vruć ni studen, povratit ću te iz usta.“ Prosječan kršćanin nije veliki grešnik. Ne ubija, ne krade, ali i ne mijenja sitnice, ne izbacuje lake grijehe iz života. Često je mlak. Ne živi. Životari. Mlakost nas neće dovesti nigdje. Umrijet ćemo i ništa. Niti sam dobar boj bio, niti trčao, a trka je došla kraju. Što sad?
Prije nego trka završi, promislimo. Ako jedna glupa, možda i zla riječ nema smisla, treba ju izbaciti iz osobnog rječnika. Pogotovo je to potrebno ako promišljanje o njoj dovodi do zaključka da ta riječ, izgovorena svjesno, može značiti nešto jako zlo i iskrivljeno, potrebno ju je izbaciti iz rječnika. Isto tako ako koristimo riječ ili čin koji je, svjesno izgovoren ili učinjen, svet, trebamo ga zadržati jedino ako ćemo ga činiti svjesno.
Želimo li biti mlaki pa da budemo beskorisni i kao takvi bačeni? Ja ne! Pa promislimo o našim riječima i djelima, o sitnicama. Trgnimo se, zapalimo! Budimo sveti! U malome i u velikome.
