Mi smo po krštenju postali sinovi svjetla. Postali smo novi ljudi, a ne bolji ljudi. Na nas je sišao Božji plašt, plašt milosti koja nas je preobrazila.
Današnja liturgija Božje riječi započinje prvim čitanjem iz Knjige o kraljevima, gdje imamo lik proroka Ilije i njegova nasljednika Elizeja. Ilija je umoran i nalazi se u svojoj duhovnoj krizi. Nalaže mu Bog da uzme Elizeja sebi za pomoćnika. Ilija je poslušao. Odlazi u Abel Meholu gdje nalazi Elizeja kako ore očevu njivu. Pred Elizejem je bilo dvanaest jarmova volova koji govore o bogatstvu njegove obitelji, koje je obećavalo njegovu sigurnu budućnost. Ilija mu je prišao i bacio je na nj svoj plašt. Tako je Ilija prenio Elizeju Božji poziv za proroka, te zaželio da mu mladi poljoprivrednik postane vjerni suradnik i potpora u nezahvalnoj zadaći. U Ilijinu nastupu moralo je biti nešto neodoljivo i Elizej se odmah odazvao. Pošavši za Ilijom, Elizej ostavlja materijalnu sigurnost u roditeljskom domu i prelazi u zvanje putujućeg proroka u državi gdje je jahvistički monoteizam zabranjen. To je tajna Božjeg poziva. On je slika Isusa ukoliko treba suradnika, ali nije slika Isusa svojim klonućem. Elizej je slika učenika koji se odazivaju na izravnije življenje za duhovne vrijednosti u povijesnom i materijalnom svijetu.
U poslanici Galaćanima sv. Pavao piše kršćanima o dostatnosti vjere za spasenje. Nepotreban je Zakon koji se samo očitovao na vanjštini. On poziva na život po Duhu koji oslobađa. Duh, koga Krist daje, osposobljava čovjeka da odoli svojim sebičnim nagonima. Po Duhu živite, pa nećete ugađati požudi tijela, zapovijeda sv. Pavao u svojoj poslanici. „Tijelo“ je ovdje simbol čovjeka ukoliko je zao i ne prihvaća Božje vrhovništvo nad sobom. Ljudsko tijelo je sveto, ono je dobro. Sin Božji je sašao u tijelu, prihvatio je tijelo, muku i strah. Potrebo je prihvatiti svoje tijelo, bili mi mali ili veliki, jer je ono dar pružen nama. Prihvaćanje sebe uvjet je svake promjene na bolje. Tijelo je hram Duha Božjega i mi smo ga dužni voljeti i poštovati, jer smo na neki način religija tijela.
Krist je u Evanđelju na putu u Jeruzalem, gdje se treba dogoditi njegov he hora mu, njegov čas. Prolazi kroz Samariju gdje nije primljen, nije prihvaćen. Ovo neprihvaćanje Njega slika je i našeg ne prihvaćanja od strane drugih. Mi kroz svoj život imamo svoje Samarije i Jeruzaleme kroz koje treba proći jer to su naši časovi. Ti časovi su i naše šanse, prilike koje nam pomžu da bolje gledamo na životnu zbilju. Odbačeni smo od drugih, a ponekad mislimo da smo napušteni i od Boga. On nas ostavi možda na trenutak, ali nas kasnije grli u velikoj sućuti. (usp. Iz 54, 7) On stoji uz nas, ali to dopušta poradi našeg dobro. Prokušanost rađa postojanošću. (usp. Rim 5, 4) Isto tako Krist u ovoj perikopi Evanđelja donosi zahtjeve svoga nasljedovanja. On traži nepodijeljenost srca. Krist sve traži iz ljubavi i oni čini pokore koji se ne čine iz ljubavi prema njemu, nemaju nikakve veze s Bogom, reći će sv. Maksim Ispovjednik u svojim Asketskim spisima. Kod onoga tko se odluči poći u pustolovinu za Njim sve ide u drugi plan osim Gospodina. To se treba očitovati kod svakog vjernika, a ne samo kod onih koji ga slijede izbližega. Materijalne stvri, ljudi koje poznajemo i s kojima se susrećemo ne odbacujemo, nego ih sagledavamo kroz prizmu Kristova zakona ljubavi i sveopćeg prihvaćanja.
Mi smo po krštenju postali sinovi svjetla. Postali smo novi ljudi, a ne bolji ljudi. Na nas je sišao Božji plašt, plašt milosti koja nas je preobrazila. Tada na krštenju, kad smo bili mali, netko je odlučio u ime nas. Kad smo odrasli mi sami biramo svjetlo ili tamu. Gospodin nas ne sili na svjetlo, nego nam je darovao slobodu i On nas čeka. U njega nema sile. Kad njemu ne dajemo da bude u centru našega bića, netko je već tamo umjesto njega. Naše unutarnje prijestolje nije nikada prazno. On, koji je čovjekoljubivi Bog, žudi i žeđa za svakim čovjekom neizmjerno. Bog u svojoj imanenciji stvara i djeluje jedino iz ljubavi i slobode, a ne da bi mu nešto nedostajalo. Gospodin Bog jedini je bezuvjetan, nadnespoznatljiv i čezne da se daruje. Možemo biti sigurni da Gospodin ne daje ništa tako rado kao velike darove, ali da bi se to dogodilo mi moramo to htjeti i njemu to dopustiti. Svesilnom Bogu ne treba zahvaljivati radi ljubavi, jer On ne može prestati ljubiti, htio ne htio, jer bi to bilo protivno njegovoj naravi. Želimo li mu zahvaljivati, radije to činimo zato što nas on u svojoj ljubavi ne može prestati ljubiti. Oni koji se odlučuju za Boga trebaju biti svjesni da tek problemi započinju s Bogom, ito s Bogom s kojim se preskaču sve životne zidine. (usp. 2 Sam 22, 30) Što sunce više ulazi u naočigled nama pospremljenu sobu, bolje se uviđaju stvari koje treba još urediti, dotjerati, srediti...
U poslanici Galaćanima sv. Pavao piše kršćanima o dostatnosti vjere za spasenje. Nepotreban je Zakon koji se samo očitovao na vanjštini. On poziva na život po Duhu koji oslobađa. Duh, koga Krist daje, osposobljava čovjeka da odoli svojim sebičnim nagonima. Po Duhu živite, pa nećete ugađati požudi tijela, zapovijeda sv. Pavao u svojoj poslanici. „Tijelo“ je ovdje simbol čovjeka ukoliko je zao i ne prihvaća Božje vrhovništvo nad sobom. Ljudsko tijelo je sveto, ono je dobro. Sin Božji je sašao u tijelu, prihvatio je tijelo, muku i strah. Potrebo je prihvatiti svoje tijelo, bili mi mali ili veliki, jer je ono dar pružen nama. Prihvaćanje sebe uvjet je svake promjene na bolje. Tijelo je hram Duha Božjega i mi smo ga dužni voljeti i poštovati, jer smo na neki način religija tijela.
Krist je u Evanđelju na putu u Jeruzalem, gdje se treba dogoditi njegov he hora mu, njegov čas. Prolazi kroz Samariju gdje nije primljen, nije prihvaćen. Ovo neprihvaćanje Njega slika je i našeg ne prihvaćanja od strane drugih. Mi kroz svoj život imamo svoje Samarije i Jeruzaleme kroz koje treba proći jer to su naši časovi. Ti časovi su i naše šanse, prilike koje nam pomžu da bolje gledamo na životnu zbilju. Odbačeni smo od drugih, a ponekad mislimo da smo napušteni i od Boga. On nas ostavi možda na trenutak, ali nas kasnije grli u velikoj sućuti. (usp. Iz 54, 7) On stoji uz nas, ali to dopušta poradi našeg dobro. Prokušanost rađa postojanošću. (usp. Rim 5, 4) Isto tako Krist u ovoj perikopi Evanđelja donosi zahtjeve svoga nasljedovanja. On traži nepodijeljenost srca. Krist sve traži iz ljubavi i oni čini pokore koji se ne čine iz ljubavi prema njemu, nemaju nikakve veze s Bogom, reći će sv. Maksim Ispovjednik u svojim Asketskim spisima. Kod onoga tko se odluči poći u pustolovinu za Njim sve ide u drugi plan osim Gospodina. To se treba očitovati kod svakog vjernika, a ne samo kod onih koji ga slijede izbližega. Materijalne stvri, ljudi koje poznajemo i s kojima se susrećemo ne odbacujemo, nego ih sagledavamo kroz prizmu Kristova zakona ljubavi i sveopćeg prihvaćanja.
Mi smo po krštenju postali sinovi svjetla. Postali smo novi ljudi, a ne bolji ljudi. Na nas je sišao Božji plašt, plašt milosti koja nas je preobrazila. Tada na krštenju, kad smo bili mali, netko je odlučio u ime nas. Kad smo odrasli mi sami biramo svjetlo ili tamu. Gospodin nas ne sili na svjetlo, nego nam je darovao slobodu i On nas čeka. U njega nema sile. Kad njemu ne dajemo da bude u centru našega bića, netko je već tamo umjesto njega. Naše unutarnje prijestolje nije nikada prazno. On, koji je čovjekoljubivi Bog, žudi i žeđa za svakim čovjekom neizmjerno. Bog u svojoj imanenciji stvara i djeluje jedino iz ljubavi i slobode, a ne da bi mu nešto nedostajalo. Gospodin Bog jedini je bezuvjetan, nadnespoznatljiv i čezne da se daruje. Možemo biti sigurni da Gospodin ne daje ništa tako rado kao velike darove, ali da bi se to dogodilo mi moramo to htjeti i njemu to dopustiti. Svesilnom Bogu ne treba zahvaljivati radi ljubavi, jer On ne može prestati ljubiti, htio ne htio, jer bi to bilo protivno njegovoj naravi. Želimo li mu zahvaljivati, radije to činimo zato što nas on u svojoj ljubavi ne može prestati ljubiti. Oni koji se odlučuju za Boga trebaju biti svjesni da tek problemi započinju s Bogom, ito s Bogom s kojim se preskaču sve životne zidine. (usp. 2 Sam 22, 30) Što sunce više ulazi u naočigled nama pospremljenu sobu, bolje se uviđaju stvari koje treba još urediti, dotjerati, srediti...
