Sretni ćemo biti samo onda kada vršimo Gospodinovu volju, makar češće plakali nego se smijali. I u radosnim i manje radosnim trenutcima glas Dobroga Pastira nam progovara. Naš je trajni poziv, u svoj buci oko nas, prepoznavati njegov glas.
Od brojnih svetopisamskih slika, osobito novozavjetnih, zasigurno jedna od najljepših ona je o Isusu kao Dobrom Pastiru. Upravo tu sliku donosi nam današnji evanđeoski odlomak na četvrtu vazmenu nedjelju. Tu sliku Crkva je uvijek osobito njegovala te ju je u novije vrijeme povezala sa danom molitve za duhovna, svećenička i redovnička zvanja. No, Dobri Pastir nije samo slika Gospodina Isusa, nego i najkonkretnija stvarnost. On je uistinu Dobri Pastir koji se brine za svaku svoju ovcu.
Velika je to sigurnost i velika spoznaja. Oni koji su imali priliku izbliza upoznati, pa makar i iz priča, taj jedinstveni odnos pastira i stada, svjesni su koliku težinu imaju ove Isusove riječi. Isus čuva, vodi i upravlja svoje stado – Crkvu. I u najtežim vremenima, kada se činilo da smo upali u nekakva bespuća i kolotečinu preživljavanja, Gospodin nas je vodio i bdio nad našim koracima. Svjedoči tome i nedavno proglašenje svetima dvojice velikih papa: Ivana XXIII. te Ivana Pavla II. koji su svojim životom bili svjedočanstvo Dobroga Pastira. Svaki od njih dvojice, u vremenu u kojem su živjeli, usmjerili su put Crkve i svijeta u jednom novom, boljem, evanđeoskom pravcu.
Crkva je i danas potrebna takvih svjedoka. Zato još jednako snažno i dramatično zvone u Crkvi riječi sv. Ivana Pavla II. upućene mladima: „Otvorite vrata Kristu! Bez kalkuliranja, bez mjerkanja.“ Toliki mladi danas bezglavo lutaju putovima ovoga svijeta u potrazi za smislom života. I ne događa se to tamo negdje, nego tu kod nas i među nama. Na ulicama naših gradova, pred našim dvorištima, u našim domovima. Ljudi trebaju Krista! A da bi Krista dobili, mora im ga netko donijeti. Isus zato poziva u svoju službu. Ne čini on to na neke spektakularne načine, kako se često to zamišlja. Isus poziva u jednostavnosti života. Njegov glas, to je glas Dobrog Pastira. Taj glas probija sve zidove, svu buku svijeta i kaos naših međusobnih odnosa. Taj glas je glas kojemu je teško odoljeti, a i onda kada ga odbiješ on ti nastavlja govoriti da te jednako ljubi. Taj glas kadar je probiti branu tvoga života, kadar je zahvatiti u najdublju poru tvoga postojanja i stvoriti u tebi tvoj novi, vlastiti identitet. Taj glas upućen je svakome od nas, ali nekim djevojkama i mladićima na jedan poseban način.
Odazvati se na Gospodinov poziv na svećenički ili redovnički život nije uvijek lako. Traži to od čovjeka jedan zaokret, jedan prekid sa mnogim od uobičajenih životnih praksi, ali to je jedini način da onaj kojega Gospodin na taj život poziva bude istinski sretan. I zapravo, uvijek je tako. Sretni ćemo biti samo onda kada vršimo Gospodinovu volju, makar češće plakali nego se smijali. I u radosnim i manje radosnim trenutcima glas Dobroga Pastira nam progovara. Naš je trajni poziv, u svoj buci oko nas, prepoznavati njegov glas. To je uvjet trajne povezanosti s njim. Bog kad poziva, on se ne šali. Kada jednom pozove, On vjeran ostaje svojemu pozivu. Čovjek pak, u svojoj slobodi, bira svoj put i svoje prioritete.
Isus nije govorio nekim čudnim, stranim ili dalekim jezikom, nego jezikom ljudi među kojima je živio. Zato nas uvijek iznova oduševi koliku dubinu krije jednostavnost Isusovih riječi. Vrelo je to iz kojeg možemo crpiti nadahnuće za svaki svoj korak. Uvijek imajući na umu stvarnost u kojoj hodamo, mičemo se i jesmo, tu sigurnost da nad našim putovima bdije pogled Dobroga Pastira, mi otvaramo svoje srce Gospodinovim riječima u želji da imamo život u izobilju.
