Predanje za vječnost

 

Svi se nađemo u onakvim trenutcima kada ne znamo kamo bismo se dalje okrenuli, kuda bismo dalje pošli, kome bismo se obratili kako bi nam barem malo bilo lakše. U današnjem evanđeoskom ulomku krije nam se odgovor na sva naša traženja. Sam Isus nam govori da se Njemu obratimo kada smo umorni i opterećeni jer ćemo kod Njega naći spokoj dušama svojim. Nema više potrebe lutati okolo ni tražiti pomoći na krivim mjestima i na krive načine. Priđimo ovom Liječniku srca, duše i tijela. Uzmimo ono što nam nudi. Ako smo Mu povjerovali, neće nas iznevjeriti.

 

Sve ono što u sebi nosimo i što nas tišti – Bog će dragovoljno skloniti ako Mu se povjerimo. Ne želi nas prisiljavati ni na kakav odnos. Od nas traži samo dobru volju i da Mu se povjerimo. Na drugome mjestu se kaže: Povjeri Njemu svu svoju brigu i On će te pokrijepiti. Ovakvo rješenje se ne može pronaći ni u kojim drugim ponudama. Ovakav lijek ne nudi nijedna ljekarna. A sasvim je besplatan. Sve što treba je samo povjeriti brigu Onome tko zna gdje je njen uzrok i koji jedini može otkloniti i svaki korijen brige.
 
Zato, s pravom možemo klicati od radosti kako nas u prvom čitanju poziva prorok Zaharija. Dar koji nam se krije u današnjim čitanjima je jako velik ako ga znamo prepoznati. Ako se malo zamislimo nad Riječi koju imamo priliku pročitati – otkrit ćemo da i sam Isus svome Ocu zahvaljuje i slavi Ga upravo zbog toga što je nama mogao objaviti cijeloga sebe. Ne zato što smo mudri i umni, nego baš zato što smo maleni. Ne traži Bog od nas da budemo veliki. I On sam je se ponizio kako bi nam bio blizak. Sada nam se nudi kao glavni izvor utjehe u trenucima boli, radosti u trenucima žalosti, mira i spokoja u trenucima nemira, odmora u trenucima lutanja. Sve ono što nas sprečava da budemo potpuno Njegovi On sam će ispraviti samo ako mu se povjerimo.

 

Shvaćamo li veličinu ovoga? Krist nam daje laki jaram i slatko breme. Svi mi bježimo od toga „tereta“ i tako na sebe navalimo još veće i teže terete. Sam Bog nas je osposobio za nošenje Njegova „tereta“. On sam nam daje snagu da Ga nosimo dalje. Ne bježi od nas kada nam je teško. Dapače, tada nam je najbliži. Kako je jednom prilikom rekao papa, sada u miru, Benedikt XVI.: Ne možemo pasti dublje nego u Njegovo naručje. I, uistinu je tako. U takvim trenucima Bog nam želi biti glavni oslonac kako bi nam povratio snagu za dizanje. 

  

S jako velikom zauzetošću Bog nam se želi otkriti kao Otac kome je stalo do svakog djeteta. Nije On neki strašni sudac koji gleda i čeka svaki naš promašaj da nam može reći da smo pogriješili i da je sada sve gotovo. Ne! On je onaj koji je u takvim trenucima spreman oprostiti ako Ga zamolimo za oprost. Ne osuđuje nas zbog naših padova nego nas u svemu podiže jer nas poznaje do u najmanju sitnicu. U nama živi i Njegov Duh. Po tome mi nismo samo bića koja griješe. Po tom daru Duha sposobni smo činiti dobra djela kako bismo na taj način proslavili Onoga koji nam prilazi u liku čovjeka tako ponizna da kao kralj jaše na magaretu. 

 

Bog se radi nas toliko ponizio kako bi nam bio blizak, a mi Ga zamišljamo potpuno drugačije jer ne možemo shvatiti zašto bi Netko tako velik želio biti tako blizu nama. Ljudima. Stvoreni smo na Njegovu sliku kako bi On s nama podijelio svoju ljubav i kako bi nas On bezuvjetno ljubio. Zato, ljubimo i mi Njega koji je krotka i ponizna srca i naći ćemo spokoj dušama svojim kada god Ga to zaištemo jer je On tu zbog i za nas. Nemojmo bježati od Njega jer se bojimo osude. Priđimo mu bliže i primimo milosrđe koje nam nudi. Prihvatimo Ga kao istinskog prijatelja i jedinoga koji ne traži ništa.