Umjesto „Evo Jaganjca Božjega“ pohvalimo se frazom: „Evo prijatelja Božjega, evo prijatelja ljudi, evo onoga koji odnosi neprijatelja svijeta!“
Iz svetog Evanđelja po Ivanu:
U ono vrijeme: Ivan ugleda Isusa gdje dolazi k njemu pa reče: »Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta! To je onaj o kojem rekoh: Za mnom dolazi čovjek koji je preda mnom jer bijaše prije mene! Ja ga nisam poznavao, ali baš zato dođoh i krstim vodom da se on očituje Izraelu.« I posvjedoči Ivan: »Promatrao sam Duha gdje s neba silazi kao golub i ostaje na njemu. Njega ja nisam poznavao, ali onaj koji me posla vodom krstiti reče mi: ’Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim.’ I ja sam to vidio i svjedočim: on je Sin Božji.«
Kako je čarobna ta riječ. Prijateljstvo. Može se reći da je razlučujuća u međuljudskim odnosima. Daje do znanja da nekoga automatski i poznaš. Kolokvijalno rečeno, osoba zna drugu „u dušu“. Svaku njenu karakteristiku, onu pozitivnu i negativnu. Spremnost na ulaganje vremena koje neminovno donosi plod. Plod koji unutar sebe nosi zaključak. Nastaviti odnos ili ga prekinuti. Život ili smrt.
Isus se i sam koristio tom riječju. Vas sam nazvao prijateljima. Značenje koje je taj izraz poprimio u Gospodinovu rječniku je u isto vrijeme star i pomalo arhaičan, no iskorak koji je učinjen u redizajnu definicije riječi prijatelj, ostaje i u naše vrijeme stup provokacije. Križ, samoponiženje - na prvi pogled dalo bi se zaključiti da je i zbog prevelikog povjerenja u svoje prijatelje došao do te sramotne razine ogoljelosti i banalnosti Golgote. Ta i prijatelj ga je izdao, a on i izdaju nadmaši. Ipak, nije sve tako sivo. Svjetlo uskrsnuća obasjava tu riječ i daje joj neprolazan sjaj i blještavilo. Daruje joj dimenziju zadatka. Stoga, prijatelj postaje misija, očito, ne ona nemoguća za koju nam je potreban Tom Cruise da je uspješno izvrši. Naš akter je dvije tisuće godina stariji od zamamnog svjetla reflektora, mada je i sam bio stavljen pod njegov utjecaj, ali u jednom sasvim drugom kontekstu kojeg je on svojim djelom preinačio jer je i križ smatrao svojim prijateljem. Ali u ovom slučaju prijateljstvo, poput ljubavi, bilo je očitovano u prvom pogledu. Prigrlio ga je, poput rođenog brata, onakvog surovog, hladnog i okrutnog i kao da mu je šapnuo riječi koje su prirođene samo njegovom božanskom biću koje mogu i to mučilo staviti kao znak raspoznavanja pravoga poimanja prijateljstva. „Jer teški jaram njegov, batinu plećâ njegovih, šibu njegova goniča slomio si kao u dan midjanski“ (Iz 9, 3) . Kakvog li divnog paradoksa!
Gledajući govor Ivana Krstitelja u izvještaju koje Crkva danas stavlja pred nas jedan dio rečenice upada u oči. Ali kako staviti na istu vagu božansku širinu i prividnu ljudsku uskost? Na koji način usporediti poznavanje stvorenja i nepoznavanje Stvoritelja? Odgovor je skriven u njegovu nepostojanju. Nema odgovora jer je nemoguće riječima izustiti i djelima dovoljno dobro ponoviti onakvo poznavanje čovjeka i prijatelja na način koji je koristio Krist. Prema tome, čovjek više nije samo čovjek. On postaje puno više. Svaka osoba pa i stvorenje u pogledu onog lika na križu postaje prijatelj jer ga pozna. Znane su mu njegove mogućnosti i širine te on u svom čovještvu briše tu granicu uskosti. Kako je lijepo rekao Fabrice Hadjadj: „Bog nije postao čovjekom da bi čovjek postao Bog, nego je Bog postao čovjekom da bi čovjek postao čovjek.
Upravo iz tog bogatstva prijateljstva stvorenja sa Stvoriteljem možemo preinačiti Ivanove riječi koje tako ushićeno izgovara. Umjesto „Evo Jaganjca Božjega“ pohvalimo se frazom: „Evo prijatelja Božjega, evo prijatelja ljudi, evo onoga koji odnosi neprijatelja svijeta!“
