Kada čovjek učini grijeh, bilo manji, bilo veći, on bježi, skriva se, preplavljuje ga osjećaj neugodnosti. Nikako ne želi da se sazna za njegovo (ne)djelo, jer osjeća teret krivice.
Bježi tamo gdje nitko ne može otkriti njegovu krivnju. Kad bi bilo moguće, pobjegao bi i od samoga sebe. Ali čovjek tada redovito čini ono najgore: ne samo da bježi od sebe i drugih nego bježi i od Boga. A bježeći od Boga, zapravo bježi u tamu, jer mu se čini da ga tama na neki način zakriva i štiti.
Tako se čovjek zatvara u mrak svoje grešnosti i ne želi biti razotkriven. Međutim, bijeg u tamu, bijeg je u propast. U tami čovjek postaje slijep, ne vidi - stoga nije dovoljan sam sebi. Potreban je ili bolje reći ovisan je o drugome. A u tami je redovito zamka, grijeh, koji čuči i vreba. Tada grijeh koristi priliku i zaposjeda čovjeka, ali tu ne staje. Grijeh uvijek za sobom povlači drugi grijeh, i to još teži, nikada manji. Čovjek tako postaje rob svoga grijeha i sam sebe uvjeri da je ovisnost o grijehu nužna i k tomu ispravna. A grijeh upravo to ima za cilj, učiniti čovjek slijepim, ne samo za djelovanje, nego i prosuđivanje. Želi čovjeka otupiti. Tako čovjek robujući svome grijehu i tami s vremenom je i uzljubi vjerujući da je na dobrom putu, a stvarnost je potpuno drugačija – iza grijeha uvijek je stranputica.
Tako nam i Biblija na svojim prvim stranicama svjedoči kako je Adam, prvi čovjek, učinivši grijeh, nastojao pošto-poto sakriti se od Jahve, Boga. Reče Adam Jahvi: "Pobojah se jer sam gol, pa se sakrih" (Post 3, 10). Upravo je to logika grijeha. Ogoliti čovjeka tj. poniziti ga i spustiti ga ispod razine onoga ljudskog – učiniti ga svojim robom. A k tomu još razara i njegovo srce, truje ga. Ali bez obzira na to Bog neumorno traži i poziva. "Gdje si", pita On Adama (Post 3, 9). To je poziv čovjeku da iziđe iz svoje tamne skrovitosti na svjetlo istine koja liječi i oslobađa, koja kida sve okove robovanja; da dođe pred Boga i preda mu svoju grešnost. Jedino Bog ima moć uništit grijeh i čovjeka osloboditi. Živjeti na svjetlosti znači živjeti u slobodi, u bezazlenosti, nevinosti, u istini života, disati punim plućima darovanu slobodu. Svjetlo Božje istine rastače, topi sve ono zlo koje se nataložilo u srcu i čini ga slobodnim za sebe.
Najjači Božji krik, u kojem se vapi: "Gdje si, čovječe", u povijesti čovječanstva dogodio se u Isusu Kristu. Zato kod počinjenog grijeha rješenje nije u bijegu i skrivanju, nego u susretu s Isusom koji je svjetlost i koji na ovaj svijet dođe kao svjetlost. Isus je tako ljubio svijet da nije došao kazniti, nego spasiti i osloboditi. Došao je pozvati u zajedništvo one koji su u okovima tame. Zato se i dao uzdignuti na križ da bi zarobljenim i razlomljenim srcima darovao život vječni. Samo Isus koji je stvorio čovjekovo srce kao Stvoritelj može ga izliječiti i osloboditi, ali čovjek pred Isusa mora donijeti i posljednji razlomljeni komadić svoga grijehom ranjenog srca. Zato Isusovo uzdignuće na križ jest poseban znak uzdignuća palog čovjeka na dostojanstvo i slobodu djeteta Božjeg.
Tako se čovjek zatvara u mrak svoje grešnosti i ne želi biti razotkriven. Međutim, bijeg u tamu, bijeg je u propast. U tami čovjek postaje slijep, ne vidi - stoga nije dovoljan sam sebi. Potreban je ili bolje reći ovisan je o drugome. A u tami je redovito zamka, grijeh, koji čuči i vreba. Tada grijeh koristi priliku i zaposjeda čovjeka, ali tu ne staje. Grijeh uvijek za sobom povlači drugi grijeh, i to još teži, nikada manji. Čovjek tako postaje rob svoga grijeha i sam sebe uvjeri da je ovisnost o grijehu nužna i k tomu ispravna. A grijeh upravo to ima za cilj, učiniti čovjek slijepim, ne samo za djelovanje, nego i prosuđivanje. Želi čovjeka otupiti. Tako čovjek robujući svome grijehu i tami s vremenom je i uzljubi vjerujući da je na dobrom putu, a stvarnost je potpuno drugačija – iza grijeha uvijek je stranputica.
Tako nam i Biblija na svojim prvim stranicama svjedoči kako je Adam, prvi čovjek, učinivši grijeh, nastojao pošto-poto sakriti se od Jahve, Boga. Reče Adam Jahvi: "Pobojah se jer sam gol, pa se sakrih" (Post 3, 10). Upravo je to logika grijeha. Ogoliti čovjeka tj. poniziti ga i spustiti ga ispod razine onoga ljudskog – učiniti ga svojim robom. A k tomu još razara i njegovo srce, truje ga. Ali bez obzira na to Bog neumorno traži i poziva. "Gdje si", pita On Adama (Post 3, 9). To je poziv čovjeku da iziđe iz svoje tamne skrovitosti na svjetlo istine koja liječi i oslobađa, koja kida sve okove robovanja; da dođe pred Boga i preda mu svoju grešnost. Jedino Bog ima moć uništit grijeh i čovjeka osloboditi. Živjeti na svjetlosti znači živjeti u slobodi, u bezazlenosti, nevinosti, u istini života, disati punim plućima darovanu slobodu. Svjetlo Božje istine rastače, topi sve ono zlo koje se nataložilo u srcu i čini ga slobodnim za sebe.
Najjači Božji krik, u kojem se vapi: "Gdje si, čovječe", u povijesti čovječanstva dogodio se u Isusu Kristu. Zato kod počinjenog grijeha rješenje nije u bijegu i skrivanju, nego u susretu s Isusom koji je svjetlost i koji na ovaj svijet dođe kao svjetlost. Isus je tako ljubio svijet da nije došao kazniti, nego spasiti i osloboditi. Došao je pozvati u zajedništvo one koji su u okovima tame. Zato se i dao uzdignuti na križ da bi zarobljenim i razlomljenim srcima darovao život vječni. Samo Isus koji je stvorio čovjekovo srce kao Stvoritelj može ga izliječiti i osloboditi, ali čovjek pred Isusa mora donijeti i posljednji razlomljeni komadić svoga grijehom ranjenog srca. Zato Isusovo uzdignuće na križ jest poseban znak uzdignuća palog čovjeka na dostojanstvo i slobodu djeteta Božjeg.
