Uskrsnuće je prijelaz iz uskoće življenja u bujnost Života.
Jedno od najbolnijih ljudskih iskustava jest iskustvo gubitka voljene osobe. Ono je najčešće razmjerno snazi ljubavi koja je to iskustvo držala živim. Gubitak potresa naše biće. Drži ga u strahu i drhtanju. Koči ga i zatvara u sebe. Svoju snagu potpiruje prisutnim iskustvom nejasnoće i zbunjenosti. Osjećamo gorčinu zakinutosti u gutanju vlastitih suza. Nerijetko posjećujemo grob dotične osobe. Želimo osjetiti njezinu prisutnost, njezin zagrljaj, toplu riječ. Želimo vidjeti njezino lice i dodirnuti ruke. U konačnici, želimo ostati trajno povezani s njom.
Očito je da gubitak voljene osobe do temelja zasijeca naše biće. Očito je da ga čini krhkim i lomljivim. Sve nam se to nekako čini prirodnim i ljudskim. No, ono što predstavlja prijetnju našemu biću jest činjenica gubitka osjećaja za zbilju. Naime, gubitkom dotične osobe kao da gubimo komad životne zbilje. Umjesto cjelovitosti osjećamo nutarnju rascjepkanost bića. Tako postajemo nesposobni vidjeti stvarnost oko sebe. Našemu biću dublji smisao života ostaje skriven povojima zbunjenosti i nejasnoće. Ostajemo trajno privezani uz grob prisjećajući se voljene osobe. Živimo u stareži prisjećanja umjesto u novosti života. Smrti dajemo posljednju riječ.
U iskustvu Marije Magdalene i prestrašenih učenika pronalazimo sličnosti s našim iskustvom. Evanđeoski odlomak (Iv 20, 1-9) koji danas čitamo obiluje glagolima što nam samo govori o svoj dinamici koju je Isusova smrt unijela u njihove živote. Ta je dinamika satkana od niti drhtanja vlastite nemoći u strahu i zbunjenosti. To ih je kočilo vidjeti dalje od prazna groba. Manjkao je pogled vjere kojega slutimo kod onog »drugog učeniku« kojega je Isus ljubio. Njemu je bio otvoren put ka vjeri u uskrsnuće (usp. Iv 20, 8). Njegov se pogled već polagano bistrio. Nije ostajao u promatranju praznoga groba. Praznina je otvarala put punini. Punini koja se ostvaruje u susretu s Uskrslim.
Evanđeoski odlomak nam progovara o jednoj činjenici: svjedoci uskrsnuća ne postoje, postoje samo svjedoci praznoga groba. Uskrsloga nikako ne susrećemo u praznom grobu nego u prostoru života. On dodiruje temeljne nejasnoće, zbunjenosti, boli i gubitke našega bića obasjavajući ih smislom. Preobražava naše biće vraćajući mu cjelovitost. Unosi potrebnu jasnoću u naš život. Uskrsnuće je prijelaz iz uskoće življenja u bujnost Života. Ovako shvaćeno ono više nije puko prisjećanje prošlosti nego novost života. Ne trebamo posjetiti njegov grob kako bismo se divili njegovoj veličini učinjenoga i dogođenoga. Njegova je »veličina« u životu koji se sada događa. Uskrsli je živ! Upravo zato smrt nema posljednju riječ jer je susret s Uskrslim susret sa Životom. Neka tvoji svakodnevni susreti s Njim unose radost i jasnoću u prostor života. Tako ćeš imati puninu osjećaja za zbilju. Želim ti susret s Uskrslim!
Očito je da gubitak voljene osobe do temelja zasijeca naše biće. Očito je da ga čini krhkim i lomljivim. Sve nam se to nekako čini prirodnim i ljudskim. No, ono što predstavlja prijetnju našemu biću jest činjenica gubitka osjećaja za zbilju. Naime, gubitkom dotične osobe kao da gubimo komad životne zbilje. Umjesto cjelovitosti osjećamo nutarnju rascjepkanost bića. Tako postajemo nesposobni vidjeti stvarnost oko sebe. Našemu biću dublji smisao života ostaje skriven povojima zbunjenosti i nejasnoće. Ostajemo trajno privezani uz grob prisjećajući se voljene osobe. Živimo u stareži prisjećanja umjesto u novosti života. Smrti dajemo posljednju riječ.
U iskustvu Marije Magdalene i prestrašenih učenika pronalazimo sličnosti s našim iskustvom. Evanđeoski odlomak (Iv 20, 1-9) koji danas čitamo obiluje glagolima što nam samo govori o svoj dinamici koju je Isusova smrt unijela u njihove živote. Ta je dinamika satkana od niti drhtanja vlastite nemoći u strahu i zbunjenosti. To ih je kočilo vidjeti dalje od prazna groba. Manjkao je pogled vjere kojega slutimo kod onog »drugog učeniku« kojega je Isus ljubio. Njemu je bio otvoren put ka vjeri u uskrsnuće (usp. Iv 20, 8). Njegov se pogled već polagano bistrio. Nije ostajao u promatranju praznoga groba. Praznina je otvarala put punini. Punini koja se ostvaruje u susretu s Uskrslim.
Evanđeoski odlomak nam progovara o jednoj činjenici: svjedoci uskrsnuća ne postoje, postoje samo svjedoci praznoga groba. Uskrsloga nikako ne susrećemo u praznom grobu nego u prostoru života. On dodiruje temeljne nejasnoće, zbunjenosti, boli i gubitke našega bića obasjavajući ih smislom. Preobražava naše biće vraćajući mu cjelovitost. Unosi potrebnu jasnoću u naš život. Uskrsnuće je prijelaz iz uskoće življenja u bujnost Života. Ovako shvaćeno ono više nije puko prisjećanje prošlosti nego novost života. Ne trebamo posjetiti njegov grob kako bismo se divili njegovoj veličini učinjenoga i dogođenoga. Njegova je »veličina« u životu koji se sada događa. Uskrsli je živ! Upravo zato smrt nema posljednju riječ jer je susret s Uskrslim susret sa Životom. Neka tvoji svakodnevni susreti s Njim unose radost i jasnoću u prostor života. Tako ćeš imati puninu osjećaja za zbilju. Želim ti susret s Uskrslim!
