Stalno u traganju ostaje samo osoba koja nije sigurna vrši li Božju volju. Osoba svoj život polaže u Gospodnje ruke. Zna da je jedino tu siguran životni oslonac. Tu je jedina sigurnost.
Neosporna je činjenica da gorčinu života duboko osjetimo pri gubitku drage nam osobe. Iskustvo gubitka je bolno. Ono zasijeca i čini lomljivim ionako krhko i plaho naše biće. Gubitak nas uvodi u nesigurnost jer smo u dragoj osobi imali svoje sklonište i uporište, značajan životni oslonac. Kada nestane snažna oslonca u našem životu i mi sâmi postajemo kolebljivi i labilni. Trska koja samo što se nije slomila. Iza svakog gubitka dolaze životna pitanja. Ostaje traženje uporišta i oslonca u nekom drugom, inače može doći do tragičnih posljedica po samu osobu ukoliko to uporište ne uspije naći. Osobi ostaje pouzdati se. I mora ostati na tom putu traganja. Ako ništa, upravo to traganje će je održavati na životu i davati spasonosne životne impulse.
U tom smjeru ide i Isusova parabola o udovici (Lk 18, 1-8). Ionako životno ugrožena, bez jasna i opipljiva uporišta u svome mužu, ostaje joj samo pouzdanje. Neprekidno traganje koje nadilazi gorčinu životne zakinutosti. Upravo ova krhka žena pokazuje put traganja. To nije hod koji se zaustavlja u životnim stranputicama nego odvažna borba za goli život. Njezino pouzdanje jest snažan iskaz osobe koja vjeruje. Njezina borba se mora hraniti vjerom i stalnom molitvom inače će izgubiti život. Neosporno je da je udovica slika osobe koja pobjeđuje rundu svoje ugroženosti ali mora dalje koračati jer borba ima više rundi. Svaka sljedeća je uvijek teža i napornija. Udovica na kraju osvaja pojas, pobjedni znak. Njezine molitve sadržane u neizrecivim vapajima i kliktajima vlastitog bića došle su do srca nepoštenog sudca. Vijenac je u njezinoj ruci. Gubitak je pretvoren u pobjedu. U dobitak.
Ovo je slika. Slika borbe jedne žene, slika čvrstog pouzdanja ugrožene osobe, slika neprestanog traganja ispunjenog molbama i vjerom. Iako slika ovo je snažna poruka za nas. Pouzdanje u Boga se hrani molitvom i iz nje izvire. Ono je snažan iskaz osobe koja vjeruje. Dokaz je to da svoj životni oslonac nemamo u nečem dohvatljivom i opipljivom nego u Bogu samome. Stalno u traganju ostaje samo osoba koja nije sigurna vrši li Božju volju. Osoba svoj život polaže u Gospodnje ruke. Zna da je jedino tu siguran životni oslonac. Tu je jedina sigurnost. Takav stav nas lišava lažne sigurnosti i krhka oslonca, a osposobljava za dublje pouzdanje u Božju skrb i blizinu.
»Tko je Bog za mene, odlučuje se tek na razini molitve.« (H. Gollwitzer) Pa ako se nepravedni sudac odlučio obraniti udovicu, koliko će više nas naš Gospodin! Potrebno je staviti svoje snage u Njegove ruke jer On daje pouzdanje našem koraku. Molitva je prostor gdje se rađa pouzdanje blizine Očeve. »Molitva plodi, rađa iskustvom Božje blizine.« (T. Pervan) Samo je u Očevoj blizini naša sigurnost. U Njegovoj blizini smo sigurni i zaštićeni. Upravo onako kako je malo dijete u očevu krilu najsigurnije. Božje krilo, njegove ruke su naš životni oslonac i branjeno sklonište. S Njim imamo sve što nam je potrebno. S takvim pouzdanjem i iskustvom Njegove blizine ne trebamo se bojati. Sin Čovječji će nas naći. Pune vjere i pouzdanja. Tako neka bude!
