Svako odricanje počinje se gledati u drugom svjetlu. Nije više odreknuće nečega, nego odlaganje blaga za nebo…
Približavamo se kraju crkvene godine i evanđeoski odlomci su usmjereni na govor o uskrsnuću. U današnjem izvješću možemo izdvojiti dvije slike na temelju kojih se može iščitati govor koji je usmjeren na uskrsnuće.
Prva slika je ženidba. O jedinstvu muškarca i žene čitamo već na prvim stranicama Biblije, u knjizi Postanka. Bog Stvoritelj je načinio muško i žensko i oni pripadaju jedno drugome te će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo (Post 2, 24). Muškarac je bitno usmjeren prema ženi jer je ona kost njegovih kostiju i meso od mesa njegova (Post 2, 23). Zato, najljepše što nutarnje i vanjske oči jednog muškarca mogu vidjeti je žena u svojoj ženstvenosti, a obratno isto vrijedi i za ženu. U bračnom zajedništvu muž sebe potpuno daruje i žrtvuje svojoj ženi, a tako i žena sebe bez granica daruje i žrtvuje svojemu mužu. Njih dvoje su jedno. Upravo tako brak usmjeruje na uskrsnuće jer odražava sliku odnosa samoga Trojstva. Bog Stvoritelj je u trojstvenome jedinstvu, a tako su i žena i muž tek u zajedništvu i sustvaranju potpuna cjelina. Odatle dubina i važnost sakramenta ženidbe, koja stvara jedinstvo između dvije osobe, koja u središtu ima Boga kao glavnu usidrenje.
Isus u današnjem evanđelju kaže: „Djeca se ovog svijeta žene i udaju. No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju.“ Podcjenjuje li Isus time ženidbu?
Ako bi to bio slučaj, onda Isus govori suprotno od Onoga koji ga je poslao, njegovog Oca. Zato je vjerojatnije da Krist nešto drugo želi naglasiti. On možda hoće ukazati da postoji i drugačija stvarnost, drugačiji način življenja, onih koji se ne žene niti su se ženili ili udavali; to su oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih te niti se žene niti udaju.
Na koga se to odnosi? I bi li se ova Kristova rečenica mogla konkretizirati na nekoga u današnjem vremenu? Možda i bi, na one koji ne žive u bračnome zajedništvu. To je osoba posvećenog života koja svojim življenjem snažnije ukazuje na život nakon smrti, koja uvijek pozitivno uznemiruje jer svojim životom usmjeruje na uskrsnuće, na vječnost. Dubina i smisao takvog načina života je življenje po primjeru Isusa Krista i u povezanosti s njim. On je sam sebe žrtvovao za sve ljude i proslavio Oca. Pozvani bezuvjetnim Božjim pozivom na takav način života, osobe kreću za Isusovim stopama, a On je uvijek bio povezan s Ocem. Usporedivo je to s brakom. Ono što je mužu žena i što je ženi muž, to je posvećenoj osobi sam Bog, i zato je cijelim bićem usmjerena prema Bogu. Život posvećene osobe praćen je raznim odricanjima, ali one to u radosti primaju jer vide dublji smisao u takvom načinu življenja. Svako odricanje počinje se gledati u drugom svjetlu. Nije više odreknuće nečega, nego odlaganje blaga za nebo…
Imajući ove dvije stvarnosti pred očima - bračno zajedništvo i posvećeni život - koje zajedno, kao dva puta, tvore jednu cjelinu i koje bi trebale biti usmjerene prema uskrsnuću, prema životu poslije smrti, smijemo pitati:
„Mužu i ženo, oslikava li se u vašem životu ljubav, služenje i vjernost kao kod samog Trojedinoga Boga?
Svećeniče, redovniče i redovnico, živite li život po primjeru Isusa Krista u radosti, vjernosti, nadi i ljubavi?“
Prva slika je ženidba. O jedinstvu muškarca i žene čitamo već na prvim stranicama Biblije, u knjizi Postanka. Bog Stvoritelj je načinio muško i žensko i oni pripadaju jedno drugome te će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu i bit će njih dvoje jedno tijelo (Post 2, 24). Muškarac je bitno usmjeren prema ženi jer je ona kost njegovih kostiju i meso od mesa njegova (Post 2, 23). Zato, najljepše što nutarnje i vanjske oči jednog muškarca mogu vidjeti je žena u svojoj ženstvenosti, a obratno isto vrijedi i za ženu. U bračnom zajedništvu muž sebe potpuno daruje i žrtvuje svojoj ženi, a tako i žena sebe bez granica daruje i žrtvuje svojemu mužu. Njih dvoje su jedno. Upravo tako brak usmjeruje na uskrsnuće jer odražava sliku odnosa samoga Trojstva. Bog Stvoritelj je u trojstvenome jedinstvu, a tako su i žena i muž tek u zajedništvu i sustvaranju potpuna cjelina. Odatle dubina i važnost sakramenta ženidbe, koja stvara jedinstvo između dvije osobe, koja u središtu ima Boga kao glavnu usidrenje.
Isus u današnjem evanđelju kaže: „Djeca se ovog svijeta žene i udaju. No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju.“ Podcjenjuje li Isus time ženidbu?
Ako bi to bio slučaj, onda Isus govori suprotno od Onoga koji ga je poslao, njegovog Oca. Zato je vjerojatnije da Krist nešto drugo želi naglasiti. On možda hoće ukazati da postoji i drugačija stvarnost, drugačiji način življenja, onih koji se ne žene niti su se ženili ili udavali; to su oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih te niti se žene niti udaju.
Na koga se to odnosi? I bi li se ova Kristova rečenica mogla konkretizirati na nekoga u današnjem vremenu? Možda i bi, na one koji ne žive u bračnome zajedništvu. To je osoba posvećenog života koja svojim življenjem snažnije ukazuje na život nakon smrti, koja uvijek pozitivno uznemiruje jer svojim životom usmjeruje na uskrsnuće, na vječnost. Dubina i smisao takvog načina života je življenje po primjeru Isusa Krista i u povezanosti s njim. On je sam sebe žrtvovao za sve ljude i proslavio Oca. Pozvani bezuvjetnim Božjim pozivom na takav način života, osobe kreću za Isusovim stopama, a On je uvijek bio povezan s Ocem. Usporedivo je to s brakom. Ono što je mužu žena i što je ženi muž, to je posvećenoj osobi sam Bog, i zato je cijelim bićem usmjerena prema Bogu. Život posvećene osobe praćen je raznim odricanjima, ali one to u radosti primaju jer vide dublji smisao u takvom načinu življenja. Svako odricanje počinje se gledati u drugom svjetlu. Nije više odreknuće nečega, nego odlaganje blaga za nebo…
Imajući ove dvije stvarnosti pred očima - bračno zajedništvo i posvećeni život - koje zajedno, kao dva puta, tvore jednu cjelinu i koje bi trebale biti usmjerene prema uskrsnuću, prema životu poslije smrti, smijemo pitati:
„Mužu i ženo, oslikava li se u vašem životu ljubav, služenje i vjernost kao kod samog Trojedinoga Boga?
Svećeniče, redovniče i redovnico, živite li život po primjeru Isusa Krista u radosti, vjernosti, nadi i ljubavi?“
