Ulazak u svoju nutrinu hrabar je postupak i zahtijeva tišinu. Hrabar jer ćemo susresti u sebi sve slabosti i mračne strane svoje osobnosti. Međutim, u otvorenosti susretu sa samim sobom nećemo se razočarati.
Nalazimo se na početku došašća, na početku nove crkvene godine. Kao i svake godine sve nas poziva na bdijenje i na iščekivanje dolaska Božjega. To čitamo u biblijskim tekstovima, pjevamo u pjesmama i možemo čuti u propovijedima kroz razdoblje došašća. Ponavljaju se riječi - bdijenje i Božji dolazak. Ako malo zastanemo nad ovim dvjema riječima onda se nužno javljaju pitanja: „Što je konkretno bdijenje i kako to ispravno shvatiti? Je li to nespavanje? A Božji dolazak? Kako može Bog opet doći za Božić ako vjerujemo da je već došao u Isusu Kristu prije dvije tisuće godina? I uopće, što je to crkvena godina?“ Mi kršćani znamo da ima nešto što se zove crkvena godina, ali nemojmo dopustiti da nam nedostaje truda kako bismo upoznali što je to i s kakvim dinamizmom teče crkvena godina.
Dolazak Božji i bdijenje. Dolazak Božji za Božić zamišljam kao ulazak u tišinu srca – uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti (Mt 6, 6) – kako bi susreo Stvoritelja, a bdijenje kao prisluškivanje – evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom (Otk 3, 20) – da čujem kucanje i dolazak Njegov.
Ulazak u svoju nutrinu hrabar je postupak i zahtijeva tišinu. Hrabar jer ćemo susresti u sebi sve slabosti i mračne strane svoje osobnosti. Međutim, u otvorenosti susretu sa samim sobom nećemo se razočarati. Razlog tome je pronalazak Osobe u središtu srca. Ta osoba je sam Bog. Evo slikovito. Štalica u Betlehemu je bila narušena, tamna i hladno je bilo u njoj, ali ono dijete koje se rodilo u istoj štalici dalo je cijeloj štalici novi sjaj i dostojanstvo. Više nije u središtu pogleda narušena štalica, nego Svjetlo u srcu štalice koje je osvjetljava. Ovdje vidim taj Božji dolazak kojeg sam ustrajno tražio izvan sebe, a samo sam trebao pogledati u sebe.
Ta Božja prisutnost se međutim ne iscrpljuje u jednoj osobi. Veza između Oca i Sina je Duh Sveti, stvarna Osoba koja se može drugačije imenovati - Ljubav. Ljubav ne može djelovati ako nema dvoje ili više ljudi. Prema tome, susret s Bogom u sebi nas otvara prema drugima i izvlači iz vlastite samoće. Opet slikovito govoreći, boraveći u svojoj štalici trebam prisluškivati kucanje na vrata, kako bi ušla druga osoba u moju štalicu i ja u njenu. Tako se ljubav uvećava, a zajednički možemo popravljati sve narušeno na štalici.
Sveti Pavao je imao osobno iskustvo s Onim koji je već oduvijek u njemu. To je bio njegov Susret. To ga je tjeralo da se otvori prema drugim ljudima i traži u njima Onoga kojega je u sebi našao. Otvorio je oči za bližnjega. Nemojmo se čuditi kad Bog najčešće izabire najjednostavniji način: dolazi nam u ukućanima.
Dinamizam same crkvene godine je kroz susret i otvaranje lakše objasniti: prvo tišina pa djelovanje. U tišini došašća imamo prilike u sebe ući i biti u tišini. Onda dolazak Božji za Božić, taj Susret u središtu sebe. A vrijeme kroz godinu je ono što nas nakon Susreta nuka da svjedočimo taj Susret i tražimo ljubav u drugim osobama.
Počinjemo dakle došašćem. Pastiri su trebali u tišini noći zastati, odvojiti vrijeme kako bi promatrali nebo, prisluškivali noć, bili daleko od svega, ulazili u šutnju, da uoče zvijezdu koja ih je dovela u središte štalice. Našli su onoga koji je postao njihova stvarnost. Onda su širili tu radosnu vijest. Taj dinamizam počinje sada, došašćem. Ne boj se tišine. Ne boj se susreta s nutrinom. Ne boj se radosti. Ne boj se bližnjega. Ove riječi prvo sebi upravljam, a onda svima vama. Ne bojmo se procesu rasta u svetost. Majka Terezija proces ovako opisuje:
„Plod tišine je molitva,
plod molitve je vjera,
plod vjere je ljubav,
plod ljubavi je služenje,
plod služenja je mir.“
Dolazak Božji i bdijenje. Dolazak Božji za Božić zamišljam kao ulazak u tišinu srca – uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu, koji je u skrovitosti (Mt 6, 6) – kako bi susreo Stvoritelja, a bdijenje kao prisluškivanje – evo, na vratima stojim i kucam; posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, unići ću k njemu i večerati s njim i on sa mnom (Otk 3, 20) – da čujem kucanje i dolazak Njegov.
Ulazak u svoju nutrinu hrabar je postupak i zahtijeva tišinu. Hrabar jer ćemo susresti u sebi sve slabosti i mračne strane svoje osobnosti. Međutim, u otvorenosti susretu sa samim sobom nećemo se razočarati. Razlog tome je pronalazak Osobe u središtu srca. Ta osoba je sam Bog. Evo slikovito. Štalica u Betlehemu je bila narušena, tamna i hladno je bilo u njoj, ali ono dijete koje se rodilo u istoj štalici dalo je cijeloj štalici novi sjaj i dostojanstvo. Više nije u središtu pogleda narušena štalica, nego Svjetlo u srcu štalice koje je osvjetljava. Ovdje vidim taj Božji dolazak kojeg sam ustrajno tražio izvan sebe, a samo sam trebao pogledati u sebe.
Ta Božja prisutnost se međutim ne iscrpljuje u jednoj osobi. Veza između Oca i Sina je Duh Sveti, stvarna Osoba koja se može drugačije imenovati - Ljubav. Ljubav ne može djelovati ako nema dvoje ili više ljudi. Prema tome, susret s Bogom u sebi nas otvara prema drugima i izvlači iz vlastite samoće. Opet slikovito govoreći, boraveći u svojoj štalici trebam prisluškivati kucanje na vrata, kako bi ušla druga osoba u moju štalicu i ja u njenu. Tako se ljubav uvećava, a zajednički možemo popravljati sve narušeno na štalici.
Sveti Pavao je imao osobno iskustvo s Onim koji je već oduvijek u njemu. To je bio njegov Susret. To ga je tjeralo da se otvori prema drugim ljudima i traži u njima Onoga kojega je u sebi našao. Otvorio je oči za bližnjega. Nemojmo se čuditi kad Bog najčešće izabire najjednostavniji način: dolazi nam u ukućanima.
Dinamizam same crkvene godine je kroz susret i otvaranje lakše objasniti: prvo tišina pa djelovanje. U tišini došašća imamo prilike u sebe ući i biti u tišini. Onda dolazak Božji za Božić, taj Susret u središtu sebe. A vrijeme kroz godinu je ono što nas nakon Susreta nuka da svjedočimo taj Susret i tražimo ljubav u drugim osobama.
Počinjemo dakle došašćem. Pastiri su trebali u tišini noći zastati, odvojiti vrijeme kako bi promatrali nebo, prisluškivali noć, bili daleko od svega, ulazili u šutnju, da uoče zvijezdu koja ih je dovela u središte štalice. Našli su onoga koji je postao njihova stvarnost. Onda su širili tu radosnu vijest. Taj dinamizam počinje sada, došašćem. Ne boj se tišine. Ne boj se susreta s nutrinom. Ne boj se radosti. Ne boj se bližnjega. Ove riječi prvo sebi upravljam, a onda svima vama. Ne bojmo se procesu rasta u svetost. Majka Terezija proces ovako opisuje:
„Plod tišine je molitva,
plod molitve je vjera,
plod vjere je ljubav,
plod ljubavi je služenje,
plod služenja je mir.“
