Poznato je kako čovjek bolje pamti slike nego riječi. U našoj svakodnevici koristimo brojne slike, a da toga i nismo svjesni.
Tako kada nam, na primjer, netko govori, u glavi si uvijek stvorimo nekakvu sliku o osobi, stvari, mjestu ili događaju o kojem je riječ. I u svakodnevici, na ulici, radnom mjestu ili javnim prostorijama upućeni smo na razne slike koje nas usmjeravaju. Slike dragih ljudi i posebnih trenutaka kao da stalno ostaju pohranjene u nama.
I u današnjem Evanđelju Crkva pred nas stavlja sliku. Nakon prošlonedjeljnog pastira i ovaca, sada je to slika trsa i loze. Prirodni se ambijent promijenio: s pašnjaka se selimo u vinograd, ali poruka kao da ponovno smjera u preispitivanje našeg odnosa s Kristom, istinskim pastirom i trsom.
Isus nam se i danas očituje kao onaj kojem je stalo do njegovih. Tako učenicima poručuje da će samo u vezi s njim njihovo djelovanje biti plodno te kao primjer ukazuje na sliku trsa i loze. Ne da će donijeti nešto malo roda ako ne ostanu na trsu, nego će ostati potpuno besplodni jer uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa.
Ako se zaustavimo na lozi koja ne donosi rod, primjećujemo kako poteškoće u životu loze nastaju kada je zatvorena čišćenju, obratu i novosti. Loza propada ne napajajući se snagom koja joj biva svakodnevno darovana. Ona iako je još uvijek dio vinograda i trsa, odavno se zatvorila u svoj mali svijet, u kojem pristup nemaju svježina kiše, sjaj sunca, snaga trsa i ljekovit rad vinogradara. Vjera je u njih izgubljena, a susjedne blagorodne loze koje iznikoše iz istog trsa djeluju premalo izvorno i neovisno. Suha se loza unatoč svemu uzdaje samo u svoju logiku i nije svjesna kako joj time prijeti propast.
U toj slici prepoznajemo i sebe u stanju grijeha. Nemoć, izgubljenost, zatvorenost. Grijeh nas udaljuje od Boga i od drugih. Koliko nam često prijeti propast samo zato što se ne služimo snagom koju imamo. Ali ta snaga nije naša snaga, već snaga trsa - Krista, i samo zato što je od njega biva ljekovitom, iscjeljujućom, spašavajućom. I zato nam Isusove riječi ostanite u meni i ja u vama pokazuju put u život i smisao.
Biti dio trsa jedina je mogućnost za plodno djelovanje. Kao dionici tog trsa već u ovom životu imamo vezu s vječnošću, s puninom, jer Otac nas, kako nam Isus veli, čisti da više roda donesemo. On to uvijek iznova i spremno čini, te smo time već uključeni u njegov spasenjski plan, u njegovu obnovu. Čovjek tako ne prestaje padom, grijehom i suhoćom svog ploda biti dio trsa, dio Božjeg vinograda, jer Otac ga i tada želi očistiti, i spremno ulaže svoje vrijeme u lozu. Oznaka je vječnosti obilje, tako naš rast nikad ne prestaje već uvijek teži za onim više. Uz to trs i loza ukazuju na divnu razmjenu koja je u nama. Krist živi u nama, promjenjivima i nestalnima, a da ne prestaje biti trs- čvrsto ukorijenjen i nepomičan. Mi iako ograničeni dio smo njegovog beskraja.
Pronositi okus tog vinograda svijetom naš je zadatak. Plodovi će biti sočniji što smo više napojeni životom – trsom - Kristom. Potrebni smo drugima kao darivatelji božanskih kapljica života. Napojimo stoga svijet kao što nas Krist napaja.
I u današnjem Evanđelju Crkva pred nas stavlja sliku. Nakon prošlonedjeljnog pastira i ovaca, sada je to slika trsa i loze. Prirodni se ambijent promijenio: s pašnjaka se selimo u vinograd, ali poruka kao da ponovno smjera u preispitivanje našeg odnosa s Kristom, istinskim pastirom i trsom.
Isus nam se i danas očituje kao onaj kojem je stalo do njegovih. Tako učenicima poručuje da će samo u vezi s njim njihovo djelovanje biti plodno te kao primjer ukazuje na sliku trsa i loze. Ne da će donijeti nešto malo roda ako ne ostanu na trsu, nego će ostati potpuno besplodni jer uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa.
Ako se zaustavimo na lozi koja ne donosi rod, primjećujemo kako poteškoće u životu loze nastaju kada je zatvorena čišćenju, obratu i novosti. Loza propada ne napajajući se snagom koja joj biva svakodnevno darovana. Ona iako je još uvijek dio vinograda i trsa, odavno se zatvorila u svoj mali svijet, u kojem pristup nemaju svježina kiše, sjaj sunca, snaga trsa i ljekovit rad vinogradara. Vjera je u njih izgubljena, a susjedne blagorodne loze koje iznikoše iz istog trsa djeluju premalo izvorno i neovisno. Suha se loza unatoč svemu uzdaje samo u svoju logiku i nije svjesna kako joj time prijeti propast.
U toj slici prepoznajemo i sebe u stanju grijeha. Nemoć, izgubljenost, zatvorenost. Grijeh nas udaljuje od Boga i od drugih. Koliko nam često prijeti propast samo zato što se ne služimo snagom koju imamo. Ali ta snaga nije naša snaga, već snaga trsa - Krista, i samo zato što je od njega biva ljekovitom, iscjeljujućom, spašavajućom. I zato nam Isusove riječi ostanite u meni i ja u vama pokazuju put u život i smisao.
Biti dio trsa jedina je mogućnost za plodno djelovanje. Kao dionici tog trsa već u ovom životu imamo vezu s vječnošću, s puninom, jer Otac nas, kako nam Isus veli, čisti da više roda donesemo. On to uvijek iznova i spremno čini, te smo time već uključeni u njegov spasenjski plan, u njegovu obnovu. Čovjek tako ne prestaje padom, grijehom i suhoćom svog ploda biti dio trsa, dio Božjeg vinograda, jer Otac ga i tada želi očistiti, i spremno ulaže svoje vrijeme u lozu. Oznaka je vječnosti obilje, tako naš rast nikad ne prestaje već uvijek teži za onim više. Uz to trs i loza ukazuju na divnu razmjenu koja je u nama. Krist živi u nama, promjenjivima i nestalnima, a da ne prestaje biti trs- čvrsto ukorijenjen i nepomičan. Mi iako ograničeni dio smo njegovog beskraja.
Pronositi okus tog vinograda svijetom naš je zadatak. Plodovi će biti sočniji što smo više napojeni životom – trsom - Kristom. Potrebni smo drugima kao darivatelji božanskih kapljica života. Napojimo stoga svijet kao što nas Krist napaja.
