Odgovoriti na Isusove zahtjeve kao što svi znamo nije lako, ali je moguće uz njegovu milost. Milost se ulijeva u čovjeka po Božjoj blizini kroz molitvu koja je jezik ljubavi i kroz djelovanje Duha Svetoga.
Današnja liturgija Riječi prožeta je govorom o zapovijedi. Mudri Sirah govori u prvom čitanju o ljudskoj moći i ljubavi izbora između vjernosti i nevjernosti. Čovjek je slobodan i tu slobodu ni sam svemogući Bog ne može narušiti. Ako se čovjek u svojoj slobodi odluči za zlo, onda je čak i sam Bog nemoćan prema ljudskoj odluci. Tu možemo na neki način govoriti o Božjoj nemoći prema zlu koja nas usmjerava zapravo na misao o nemoći same Božje ljubavi, koja se ne želi razračunati s čovjekom kao ljubljenim bićem tako da bi bila nasilna. U tu svrhu on daje zakone i upute, ali ne da se ograniči naša sloboda, nego da se očuva. Sirah veli da ono što čovjek voli to i dobiva. Velika je svemoć i sućut našega Boga čije oči počivaju nad onim koji ga iskreno traži. Bog nikad nije bio bez osjećaja i ne brige za čovjeka, unatoč tome što starozavjetne slike počesto govore o Bogu koji napušta i oštro kažnjava ljudski rod. On će se i u Starom zavjetu očitovati kao Deus simpatheticus, Bog koji suosjeća i kojemu nije svejedno što se događa s čovječanstvom na zemlji.
Pavao se obraća svojim slušateljima i naviješta im ono skriveno što je Bog pripravio onima koji vrše zapovijedi i koji ga ljube. Kršćanima to treba objaviti Duh Sveti. Danas prebivamo u vremenu zaborava Duha Svetog u kršćanskoj egzistenciji i teologiji. Gdje je onaj koji je, po sv. Augustinu, duša sve Crkve, onaj koji je davao životnost i svježinu ranijoj Crkvi? Ona je bila nošena Duhom Svetim koji ju je vodio, jačao i nadahnjivao. Danas je sve nekako mlako jer nema one pokretačke sile (dynamis) Duha koji je interpret i hermeneut Božje istine. Tamo gdje se Duha Svetog po molitvi zaziva on dolazi u onoga koji je iznutra otvoren i raspoloživ njegovim nadahnućima, te postaje kršćanska egzistencija u ostvarenju. Za to je potrebna malenost i poučljivost. Ali ako mu se ljudsko srce usprotivi on se povlači pa i kod izbora za papu, te čeka na čovjekovo ponovno dopuštenje da može slobodno djelovati.
Isus Krist u današnjem evanđelju nastupa kao pravi dĭdáskălos, učitelj. On dovršuje objavu Boga trojstvene ljubavi. Ispunjava Zakon i ide iznad samog starozavjetnog zakona: A ja vam kažem! On sebi prisvaja pravo da kaže zadnju Božju riječ. Pošto Isus ide dalje od starozavjetnih zapovjedi on pred nas stavlja veće zahtjeve. On traži od nas ne samo dio nas, nekakvu žrtvu, nego traži čitavog kršćanina. On pošto je sebe predao do kraja iz ljubavi za nas i od nas traži potpunu osobu. Ratzinger to njegovo predanje označava izrazom lude Božje ljubavi koja se rasipa i ponizuje da bi spasila čovjeka.
Odgovoriti na Isusove zahtjeve kao što svi znamo nije lako, ali je moguće uz njegovu milost. Milost se ulijeva u čovjeka po Božjoj blizini kroz molitvu koja je jezik ljubavi i kroz djelovanje Duha Svetoga. Ulijeva se u posudu koja je očišćena i pripremljena za primanje i prihvaćanje. Svi isto tako znamo da nije jednostavno svaki dan uzeti svoj križ i poći svojim životnim putem. Nekad mogu na putu i pasti, ali isto tako i naš Trojstveni Bog računa da sam ja čovjek. Grijeh me rastavlja od Boga i čovjeka. Mogu pasti, ali nisam pad, jer i kad padnem ja sam dijete Božje, ljubljeno dijete koje nikad neće biti napušteno unatoč padovima protiv kojih se borim. Isto tako, i svaki dan je nova šansa, nova prilika da svaki živi čovjek bude slava Božja (sv. Irenej), da sve bude ad maiorem Divini Amoris Gloriam. Sv. Toma je preuzeo od Aristotela poimanje Boga u njemu samom kao čisti čin, actus purus, ali Bog nije samo čisti čin nego je i čin ljubavi.
Vidimo i padove drugih gdje i mi kao kršćani trebamo biti homo simpatheticus, čovjek koji će suosjećati i gledati kako će pomoći bližnjem, a ne samo ismijavati i otežavati nastalu situaciju. Svi ljudi koje sam susreo čeznu da budu ljubljeni i svi oni razume jezik ljubavi. Ljudi koji ranjavaju druge i upiru prstm u drugog u biti su ljudi koji najviše čeznu da budu ljubljeni i prihvaćeni. Da bi mogao čovjek istinski djelovati po Kristovu ljubavnom primjeru mora njega susresti, a iz susreta s njim nastaje odnos koji je vrelo čovjekova djelovanja. Hans Urs von Balthasar to izriče ovako: Onaj tko Božje lice ne poznaje iz kontemplacije neće ga prepoznati u akciji, čak ni onda kad mu ono sjaji s lica poniženih i povrijeđenih. Neshvatljiva tajna Božje ljubavi nas poziva na najčistiji ljubavni odnos koji traži odgovor, a to je ljubav na koju se može odgovoriti jedino ljubavlju.
Pavao se obraća svojim slušateljima i naviješta im ono skriveno što je Bog pripravio onima koji vrše zapovijedi i koji ga ljube. Kršćanima to treba objaviti Duh Sveti. Danas prebivamo u vremenu zaborava Duha Svetog u kršćanskoj egzistenciji i teologiji. Gdje je onaj koji je, po sv. Augustinu, duša sve Crkve, onaj koji je davao životnost i svježinu ranijoj Crkvi? Ona je bila nošena Duhom Svetim koji ju je vodio, jačao i nadahnjivao. Danas je sve nekako mlako jer nema one pokretačke sile (dynamis) Duha koji je interpret i hermeneut Božje istine. Tamo gdje se Duha Svetog po molitvi zaziva on dolazi u onoga koji je iznutra otvoren i raspoloživ njegovim nadahnućima, te postaje kršćanska egzistencija u ostvarenju. Za to je potrebna malenost i poučljivost. Ali ako mu se ljudsko srce usprotivi on se povlači pa i kod izbora za papu, te čeka na čovjekovo ponovno dopuštenje da može slobodno djelovati.
Isus Krist u današnjem evanđelju nastupa kao pravi dĭdáskălos, učitelj. On dovršuje objavu Boga trojstvene ljubavi. Ispunjava Zakon i ide iznad samog starozavjetnog zakona: A ja vam kažem! On sebi prisvaja pravo da kaže zadnju Božju riječ. Pošto Isus ide dalje od starozavjetnih zapovjedi on pred nas stavlja veće zahtjeve. On traži od nas ne samo dio nas, nekakvu žrtvu, nego traži čitavog kršćanina. On pošto je sebe predao do kraja iz ljubavi za nas i od nas traži potpunu osobu. Ratzinger to njegovo predanje označava izrazom lude Božje ljubavi koja se rasipa i ponizuje da bi spasila čovjeka.
Odgovoriti na Isusove zahtjeve kao što svi znamo nije lako, ali je moguće uz njegovu milost. Milost se ulijeva u čovjeka po Božjoj blizini kroz molitvu koja je jezik ljubavi i kroz djelovanje Duha Svetoga. Ulijeva se u posudu koja je očišćena i pripremljena za primanje i prihvaćanje. Svi isto tako znamo da nije jednostavno svaki dan uzeti svoj križ i poći svojim životnim putem. Nekad mogu na putu i pasti, ali isto tako i naš Trojstveni Bog računa da sam ja čovjek. Grijeh me rastavlja od Boga i čovjeka. Mogu pasti, ali nisam pad, jer i kad padnem ja sam dijete Božje, ljubljeno dijete koje nikad neće biti napušteno unatoč padovima protiv kojih se borim. Isto tako, i svaki dan je nova šansa, nova prilika da svaki živi čovjek bude slava Božja (sv. Irenej), da sve bude ad maiorem Divini Amoris Gloriam. Sv. Toma je preuzeo od Aristotela poimanje Boga u njemu samom kao čisti čin, actus purus, ali Bog nije samo čisti čin nego je i čin ljubavi.
Vidimo i padove drugih gdje i mi kao kršćani trebamo biti homo simpatheticus, čovjek koji će suosjećati i gledati kako će pomoći bližnjem, a ne samo ismijavati i otežavati nastalu situaciju. Svi ljudi koje sam susreo čeznu da budu ljubljeni i svi oni razume jezik ljubavi. Ljudi koji ranjavaju druge i upiru prstm u drugog u biti su ljudi koji najviše čeznu da budu ljubljeni i prihvaćeni. Da bi mogao čovjek istinski djelovati po Kristovu ljubavnom primjeru mora njega susresti, a iz susreta s njim nastaje odnos koji je vrelo čovjekova djelovanja. Hans Urs von Balthasar to izriče ovako: Onaj tko Božje lice ne poznaje iz kontemplacije neće ga prepoznati u akciji, čak ni onda kad mu ono sjaji s lica poniženih i povrijeđenih. Neshvatljiva tajna Božje ljubavi nas poziva na najčistiji ljubavni odnos koji traži odgovor, a to je ljubav na koju se može odgovoriti jedino ljubavlju.
