Praznina govori o nestanku onoga od čega ovisi punina čovjekove egzistencije a to je iskreno zajedništvo s Bogom. Posude odnosno vjerski obredi, ljudski odnos prema Bogu i odnos ljudi jednih prema drugima ogoljeni su i ispražnjeni.
Današnje prvo čitanje donosi nam Izaijino proroštvo o novoj situaciji u kojoj će se zateći Izraelski narod. Čitavo čitanje prožeto je porukom o zauzetosti Boga za čovjeka gdje će se ostvariti novi odnos između Stvoritelja i njegova naroda. Ta zauzetost prema čovjeku traje od stvaranja prvih ljudi a posebno se pokazala na izabranom narodu. Bog se našao naprosto u nemiru nakon ljudskog pada u ropstvo grijeha. U sličnoj se situciji Izrael zatekao mnogo puta. Izvor svih njegovih poteškoća nalazi se u napuštanju saveza na Sinaju. Odvraćanje od Spasitelja jednostavno u isto vrijeme vodi do stanja nezaštićenosti, pomutnje, nespašenosti. Kad narod i pojedinac odustaje Bog kao onaj koji je uvijek prvi liturg, onaj koji ima inicijativu prilazi i ljudskoj slobodi nudi svoju ruku pomoćnicu. To možemo vidjeti u Svetom pismu na toliko primjera. Bog poručuje narodu kako on neće mirovati dok taj svoj narod ne izvede na pravi put i dok nad njim ne zasja njegovo spasenje. Bog tu daje obećanje koje će ispuniti kao što je tolika obećanja ispunio u povijesti spasenja i hoda s ljudskim stvorenjem. Bog ne miruje nego se aktivno zauzima a vjerni će za njim krenuti kako u ono vrijeme tako i danas. Vjera i iskustvo da Bog ima moć spasenja čine dinamizam ljubavi koji nosi svakog vjernika i narod. Iskustvo Božjega dodira u ljudskoj egzistenciji čini pokretanje za junačko i besramno svjedočenje vjere koje počesto ostaje nerazumljivo a možda i čudno. Doživjeti pravi Božji dodir, doživjeti obraćenje teško može pojedinca ostaviti u dotadašnjoj kolotečini života. Zamjećujemo to kod tolikog mnoštva kršćana u povijesti Crkve a na najeminentnijem mjestu svaki od nas to zamjećuje u vlastitoj povijesti i u tolikim situacijma. Imati to iskustvo je nešto neprocjenjivo. Iskustva su talenti koje trebamo umnožiti svjedočeći inače neće biti dobro. Mi ljudi živimo od iskustava iz odnosa s ljudima koje susrećemo. Sva ta iskustva nadvisuje naše iskustvo s Bogom. Ono je događaj iz kojega u svako doba možemo napiti i dobiti snagu za daljnji životni hod.
U drugom čitanju veliki evangelizator kršćanstva sveti Pavao govori o očitovanju Boga Duha Svetog u životu zajednice. Pavao govori o darovima Duha Svetoga i njihovu rasporedu u zajednici koje je potrebno razlučivati. Duh Sveti je prvu Crkvu tako snažno vodio u evangelizaciji jer je upravo on obuhvaćao pojedice i zajednice za zadaću koju im je on namjenio. Iskustvo Duha Svetog u životu zajednice vodilo je do tako snažne i brze evangelizacije. Djela apostolska su prepuna takvih primjera. Ovdje vidimo koliko je opet važno iskustvo same zajednice koje upravo tu zajednicu čini snažnom i aktivnom u življenju i navještanju. Upravo je sveti Pavao imao toliko iskustva u vlastitom poslanju zbog čega je tako neustrašivo i djelovao. A dalje odatle možemo napraviti i poveznicu i sa svecima koji su unatoč etiketama elitizma, osporavanja i ismijavanjima hrabro kročili naprijed jer su gledali puno dalje. Djelovanje Duha Svetoga može biti i ismijavano od onih koji to ne poznaju ili nemaju iskustva. Može se dogoditi da se i današnji profesori teologije oholo odnose prema onome što ne poznaju. U takvu se zamku olako upada ali Karl Rahner nas lijepo na to upozorava: „Kako li čovjek teško priznaje da drugi čovjek ima nešto važno i Božje što ja sam nemam i što ne mogu posve razumjeti, što mi je tuđe i možda mi se čini posebnjačkim i odbojnim! Kako li olako čovjek pomisli da ono Božje valja poistovjetiti s onim što on sam ima i što mu je lako razumjeti jer je on to već razumio! I dalje, za Pavla su darovi Duha takvi da zemaljskom čovjeku izgledaju kao ludost (1 Kor 2, 14). U zajednici se oni mogu tako pojaviti da profanom promatraču postanu povodom za ruganje jer da su takvi Duhom obdareni zapravo psihički neuravnoteženi odnosno da su, jednostavno rečeno poremećeni (1 Kor 14, 23)... Duh Kristov djeluje na tisuću načina (usp. Rim 12, 4-8; 1 Kor 12, 4-11. 28-30)“.
U današnjem evanđelju naš Gospodin Isus na nagovor svoje majke Marije čini čudo u Kani Galilejskoj. Ako sagledamo sve okolnosti možemo zaključiti da na toj svadbi Isus pijanima daje još piti. Na svadbi na kojoj se dogodila nestašica vina Isus se pojavljuje kao spasitelj situacije. Isus osim što daje vino daje i puno bolje vino da su to sustolnici i komentirali. Svadba je u Novom zavjetu pa i u Starom simbol zajedništva naroda s Bogom. Taj nestanak vina koji se dogodio na svadbi paradigma je za odnos Izraelskog naroda i Boga. Isus svojim dolaskom na zemlju u Izraelu i u ljudskim religijskim obredima zatiče „prazne posude“. Praznina govori o nestanku onoga od čega ovisi punina čovjekove egzistencije a to je iskreno zajedništvo s Bogom. Posude odnosno vjerski obredi, ljudski odnos prema Bogu i odnos ljudi jednih prema drugima ogoljeni su i ispražnjeni. Isus svojim dolaskom na zemlju čini novo stvarenje kozmičkih razmjera. Tim dolaskom on je napunio sve posude i sve one praznine koje su nastale između Boga i čovjeka od pada u nespašenost. On se tako slavno razlio za čitav ljudski rod i nastavlja se razlijevati u naše živote svakim danom dolazeći i tražeći voljne ljudske posude kako bi ih preobrazio. Vatrena i neizmjerna čežnja za nam nalazi se u samom Bogu. Kršćanski mističari govore o tolikoj Božjoj žeđi za čovjekom, o ognjenoj ljubavi prema svome stvorenju koja se neće zaustaviti do onoga Dana kad će ući u svoj svekoliki smiraj. Dopustimo i mi da se i u nas ulije novo vino i odgovorimo na tu raspetu ljubav kako bi svi zajedno što više postali kristoliki u mišljenjima, željama, odnosima, riječima i u svom svakolikom životu.
