U vazmenom smo vremenu. Druga je vazmena nedjelja. Slavimo pobjedu Isusove ljubavi nad smrću po kojoj nam otvara pristup vječnom životu.
Neovisno o našim stanjima i raspoloženjima, svijetlim i tamnim trenutcima života, Uskrs je tu. Isusovo uskrsnuće donosi novu perspektivu u naš život, novi pogled na život i novo rođenje za živu nadu. Dopustimo da svjetlo Uskrsloga bude naše uporište u odvažnom koračanju kroz novost života koju nam On daje, a Njegova sebedarna ljubav naš oslonac u hrabrom svjedočenju uskrsnuća i radosnom širenju njegove poruke. Da bismo mogli odvažno koračati i hrabro svjedočiti poruku uskrsnuća potrebna nam je vjera, ona koja će biti sposobna nadići prepreke oklijevanjâ i sumnjî, odnosno nevjere.
Živimo u vremenu u kojem smo sve više bombardirani svakojakim porukama koje u sebi nose klice nevjere i sumnji i koje posjeduju ateistička obilježja. Baš takvi koji iznose dotične poruke smatraju se često marginaliziranima jer su uvjereni kako ne smiju javno 'svjedočiti' svoje ateističko opredjeljenje. Njihovo mišljenje. S druge strane, svakom razboritom čovjeku je vidljivo da je upravo suprotno. Sve kršćanske emisije ili uopće emisije koje imaju vjerski predznak su zapravo marginalizirane. Ili su kratke ili su u nepopularnim televizijskim terminima, dok one u kojima su sadržane povijesne neistine, nemoral, i ina druga nekršćanska obilježja imaju udarne termine na televizijskim programima. Sve to pomalo utječe i na nas kršćane. Sve je manje 'istinskih' katolika, sve se više bojimo priznati vjeru, a kamoli braniti ju hrabro i odvažno. Ima i onih (katolika) koji se kunu kako vjeruju u Boga, a zapravo ne vjeruju Bogu, što je često spoznatljivo iz njihova načina života. U svakom slučaju postoji ozbiljna kriza vjere ili bolje rečeno, napredak nevjere.
Današnje evanđelje pred nas stavlja poznati događaj o nevjeri apostola Tome. Njega samog kroz povijest prati taj atribut nevjerni.
Vratimo se malo unatrag. Sjetimo se izvještaja o Isusovu uskrsnuću. Isus je uskrsnuo, kamen je otkotrljan, grob prazan. Taj otkotrljani, odvaljeni kamen postao je prolaz iz tame u svjetlost, iz beznađa u nadu, iz smrti u život. On je simbol novosti života koju Isus donosi.
Tomu je sputavao kamen nevjere. Taj kamen je bio na njegovu srcu, on je otvrdnuo njegovo srce, nije mu dao da jasno gleda, smetao mu je. Oči srca su bile u grobu, oči srca su mu bile zatvorene. A Isus ulazi kroz zatvorena vrata. I to dva puta. Jednom dolazi pred devetoricu, drugi put zbog Tome. Isus pokazuje da za njega nema prepreke. On želi vjeru onih koji žele biti s Njim. Isusu je stalo do Tome i pušta da mu dotakne rane. Tada se događa presudan trenutak! ODVALJEN JE KAMEN NEVJERE! Toma vjeruje, prihvaća Isusa kao Uskrsloga Gospodina i više nije naglasak na njegovoj nevjeri nego na upečatljivoj vjeroispovijedi: GOSPODIN MOJ I BOG MOJ! (Iv 20, 28). To je rezultat istinskog susreta s Uskrslim, snažno i dično priznanje Isusa Bogom i pravim Gospodinom (usp. 1 Iv 5, 1). Njegova nevjera mu je pomogla da bolje razumije uskrsnuće, da bolje razumije poruku koju ono ima za njega. Toma se zbog tvrdoće srca umalo mogao izgubiti, no povjerovao je, jer mu je Božje milosrđe dotaknulo srce i darovalo milost nutarnjeg gledanja, otvaranja i predanja srca, piše Romano Guardini.
Uskrsnuće otvara čovjeku nove horizonte, ona daje novu perspektivu našem bivovanju i otvara nas za novo i drugačije poslanje. To poslanje postaje djelotvorno i ono se ostvaruje u zajednici, u zajedništvu s uskrslim Gospodinom. Djela apostolska nam u današnjem prvom čitanju upravo o tome govore. Sve je bilo zajedničko, nitko nije oskudijevao, a apostoli velikom silom daju svjedočanstvo o uskrsnuću (usp. Dj 4, 32-35). Jasno nam je da je poruka uskrsnuća oživotvorena u prvoj zajednici koja je neustrašivo naviještala silna djela Onoga koji nas iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu (usp. 1 Pt 2, 9-10). Izvor na kojem se temeljila prva zajednica bijaše vjera, koja ih je sve okupljala i povezivala u jednu cjelinu.
I mi smo pozvani ostvarivati i ostvariti ovakav način života, života koji je prožet uskrsnom nadom. S dubokom ukorijenjenošću u Živoga, koji jedini može dati smisao životu i ponovno pokrenuti onoga koji je umoran i žalostan, koji je klonuo duhom i lišen nade (Benedikt XVI.), mi smo pozvani davati svjedočanstvo koje smo primili od uskrsloga Krista. Pozvani smo biti svjedoci te vjerodostojne ljubavi, one koja sve podnosi i sve pobjeđuje. Sjetiti se da ona ide iznad vlastitih interesa i zadovoljenja vlastitih potreba te da čovjeka osposobljava za brižno i nepristrano služenje onomu pored sebe, već je početna točka koja nam daje mogućnosti da se osposobimo za nju i da učinimo svoje srce po srcu Onoga koji je izvor te ljubavi. Sjetiti se da vjerodostojna ljubav nije zatvorena u samu sebe, u svoje okvire, nego da čovjeka osposobljava primijetiti potrebe drugoga i njemu biti na raspologanju, izaziva u čovjeku želju da nasljeduje Spasitelja koji se poistovjetio s 'najmanjima' i koji je sama sebe radi najmanjih predao. Vjerodostojna ljubav treba nadu, a nada se zasniva na vjeri.
Molimo Gospodina da njegov Duh osposobi naš život za učinkovito naviještanje njegove Riječi te da naša ljubav bude vjerodostojna slika one ljubavi kojom nas On sâm uzljubi.
