Korizma ostaje i uvijek jest poziv. Poziv na ljubav. I to je njezina bît i srž. Naše je samo odgovoriti na tu ljubav.
U ovome svome promišljanju o svetom vremenu korizme ne želim se zaustavljati na objašnjavanju samoga pojma korizme kao niti na razmatranju pojedinosti onoga što bismo trebali činiti. Iako smo uistinu pozvani na post, molitvu i djela milosrđa (usp. Jl 2, 12; Mt 6, 1-6. 16-18), ponekad mi se čini da pogrješno shvaćamo stvari. Stoga, i sâm promišljajući što meni znači korizma, bih želio da shvatimo bît stvari.
Općenito, kada čujemo riječ korizma, u nama se bude osjećaju koji nam ukazuju na nešto što moramo činiti. U nama je prisutna svijest da je to vrijeme pokore i odricanja, i to je po sebi dobro, ali se dobiva dojam da to moramo činiti i to nas pomalo opterećuje. Čim je čovjek primoran raditi koješta protiv svojih nagona ili volje, naziru se problemi. Uvjeren sam da dosta ljudi zapravo 'polupa lončiće', jer se takvim poimanjem korizme mijenjaju uloge ja-korizma, korizma-ja. Smatram potrebnim kazati da je korizma, prije svega, vrijeme blagoslovljeno za nas, a ne protiv nas, da korizma treba služiti nama, a ne mi njoj.
Narav vremena je takva da nas poziva da shvatimo bît stvari. Shvaćanje bitnoga u korizmi jest razumijevanje smisla našeg kršćanskog življenja. Korizma nas ne nûka da mi moramo nešto više činiti (više postiti, moliti, činiti dobra djela), nego to mi sami sebi stavljamo kao imperativ djelovanja. Korizma ostaje i uvijek jest poziv. Poziv na ljubav. I to je njezina bît i srž. Naše je samo odgovoriti na tu ljubav. Kada stvari pogledamo kroz svjetlo ljubavi, one postaju jasnije, smislenije. Sav naš korizmeni hod je usmjerenost na otajstvo ljubavi, raspete i uskrsle Ljubavi. Svjesni te usmjerenosti na bitno, naše življenje dobiva svoj dublji smisao. Sâm post, molitva ili djelo milosrđa ne daju odgovor na pitanje patnje i trpljenja, ne daju smisao našem životu, ukoliko se promatraju neovisno od ljubavi. Samo ljubav daje odgovor. Tek iz ljubavi naša pokornička djela dobivaju svoj smisao i dublje značenje. Ljubav svemu daje smisao.
Bog je nas prvi ljubio (usp. 1 Iv 4, 10) i to moramo uvijek imati na umu. Stoga, svaki naš čin bi trebao biti odgovor na tu ljubav. Mi smo pozvani odgovoriti na tu silnu ljubav, uroniti u intimu raspete i uskrsle Ljubavi, kojoj idemo ususret. Cijelo naše kršćansko življenje je vir i uvir u otajstvo Božje ljubavi. Jedna od dimenzija te istinske ljubavi kojoj smo povjerovali (usp. 1 Iv 4, 16) jest otvorenost. Iako bi se po samom prizvuku dalo naslutiti da nas korizma poziva na zatvorenost, udaljavanje, ona nas poziva na otvorenost, sebedarje, u konačnici na ljubav. Može nas zbuniti odnos pojmova skrovitosti i otvorenosti jer nam se na prvi pogled čine kao kontrarni, suprotni. Međutim, nije tako. Razmatrajući skrovitost vidimo da nas ona uvodi u otvorenost. Moliti, postiti i činiti djela milosrđa u skrovitosti nas otvara za iskrenije služenje, ono koje ne će biti 'obojano' koloritima vlastitih interesa i probitaka.
Skrovitost utire put otvorenosti. Stoga i Isus stavlja skrovitost u toliko važan kontekst (usp. Mt 6, 1-6. 16-18). Raditi u skrovitosti znači pomalo zaboravljati sebe, odricati se sebe i svojih želja. Puno je veća pobjeda zaboraviti sebe u nekim stvarima, odreći se važnosti vlastitog mišljenja ili obzira drugih, odreći se želje za priznanjem ili prihvaćanjem... Može nam se ovo činiti kao da to Bog ne želi, da je to okrutno, ali sam je Isus rekao da tko se ne odrekne samoga sebe, ne može biti njegov učenik (usp. Mt 16, 24). Usuđujem se zaključiti da se odreći samoga sebe podrazumijeva sve ovo i više od toga. Nije Isusov problem što mi danas naglašavamo da svatko ima pravo izreći svoje mišljenje, što se moramo međusobno hvaliti, pokazivati drugima, što očekujemo pljesak za svako dobro djelo... To je naš problem. Svaka rasprava ili razgovor o tome tko se čega odrekao, ili hoće li tko što moći izdržati u korizmi, pokazuje da dotične osobe ne shvaćaju samu bît korizme.
Korizma je usmjerenost na nešto više, ona nas treba uvesti u dimenziju ljubavi koja ne traži svoje (usp. 1 Kor 13, 5b). Svako pokorničko djelo koje bismo radili zbog vlastite promocije ili kojim slučajem izgleda, bilo bi usmjerenost na samoga sebe. Ovo vrijeme daje upravo suprotnu poruku. Usmjerenje na nešto više, na samoga Isusa. Korizmeni hod je hod s Njim i hod prema Njemu. Čitajući Božju riječ mi Isusa upoznajemo i nastojimo ga uzljubiti na način na koji je On nas ljubio (usp. Iv 13, 34). Hodeći s Njim mi ulazimo u intimu, u samu bît onoga što je Isus činio. I samo iz te perspektive možemo shvatiti zbog čega su nam potrebni odricanje, dublja molitva ili dobra djela.
Zoran primjer čovjeka koji je Isusa slijedio na taj način je sveti Franjo Asiški. On je u suzama govorio kako Ljubav nije ljubljena. I cijeli njegov život, njegovo djelovanje bio je svojevrsni odgovor na tu Ljubav. Franjo je sve radio iz ljubavi za Ljubav. Stoga nam može biti jasna sva radikalnost njegova života. Franjo je odgovorio.
U korizmenom hodu, ali i u cjeloživotnom putu ljubav mora imati primat u životu čovjeka. »Samo je ljubav vjerodostojna« (Hans Urs von Balthasar). Iz perspektive ljubavi sve dobiva svoj smisao i značaj. Bez nje sve je besmisao. Kao što već gore napisah, korizma uvijek ostaje poziv. Poziv da svojim životom odgovorimo na Ljubav. Naši grijesi, slabosti, mane, nedostatci nisu prepreka, samo ih mi tako doživljavamo. Jedina prepreka je ne-ljubiti! Potrudimo se u ovome vremenu pronaći odgovor na Ljubav. A odgovor je ona sama. Ljubav.
Općenito, kada čujemo riječ korizma, u nama se bude osjećaju koji nam ukazuju na nešto što moramo činiti. U nama je prisutna svijest da je to vrijeme pokore i odricanja, i to je po sebi dobro, ali se dobiva dojam da to moramo činiti i to nas pomalo opterećuje. Čim je čovjek primoran raditi koješta protiv svojih nagona ili volje, naziru se problemi. Uvjeren sam da dosta ljudi zapravo 'polupa lončiće', jer se takvim poimanjem korizme mijenjaju uloge ja-korizma, korizma-ja. Smatram potrebnim kazati da je korizma, prije svega, vrijeme blagoslovljeno za nas, a ne protiv nas, da korizma treba služiti nama, a ne mi njoj.
Narav vremena je takva da nas poziva da shvatimo bît stvari. Shvaćanje bitnoga u korizmi jest razumijevanje smisla našeg kršćanskog življenja. Korizma nas ne nûka da mi moramo nešto više činiti (više postiti, moliti, činiti dobra djela), nego to mi sami sebi stavljamo kao imperativ djelovanja. Korizma ostaje i uvijek jest poziv. Poziv na ljubav. I to je njezina bît i srž. Naše je samo odgovoriti na tu ljubav. Kada stvari pogledamo kroz svjetlo ljubavi, one postaju jasnije, smislenije. Sav naš korizmeni hod je usmjerenost na otajstvo ljubavi, raspete i uskrsle Ljubavi. Svjesni te usmjerenosti na bitno, naše življenje dobiva svoj dublji smisao. Sâm post, molitva ili djelo milosrđa ne daju odgovor na pitanje patnje i trpljenja, ne daju smisao našem životu, ukoliko se promatraju neovisno od ljubavi. Samo ljubav daje odgovor. Tek iz ljubavi naša pokornička djela dobivaju svoj smisao i dublje značenje. Ljubav svemu daje smisao.
Bog je nas prvi ljubio (usp. 1 Iv 4, 10) i to moramo uvijek imati na umu. Stoga, svaki naš čin bi trebao biti odgovor na tu ljubav. Mi smo pozvani odgovoriti na tu silnu ljubav, uroniti u intimu raspete i uskrsle Ljubavi, kojoj idemo ususret. Cijelo naše kršćansko življenje je vir i uvir u otajstvo Božje ljubavi. Jedna od dimenzija te istinske ljubavi kojoj smo povjerovali (usp. 1 Iv 4, 16) jest otvorenost. Iako bi se po samom prizvuku dalo naslutiti da nas korizma poziva na zatvorenost, udaljavanje, ona nas poziva na otvorenost, sebedarje, u konačnici na ljubav. Može nas zbuniti odnos pojmova skrovitosti i otvorenosti jer nam se na prvi pogled čine kao kontrarni, suprotni. Međutim, nije tako. Razmatrajući skrovitost vidimo da nas ona uvodi u otvorenost. Moliti, postiti i činiti djela milosrđa u skrovitosti nas otvara za iskrenije služenje, ono koje ne će biti 'obojano' koloritima vlastitih interesa i probitaka.
Skrovitost utire put otvorenosti. Stoga i Isus stavlja skrovitost u toliko važan kontekst (usp. Mt 6, 1-6. 16-18). Raditi u skrovitosti znači pomalo zaboravljati sebe, odricati se sebe i svojih želja. Puno je veća pobjeda zaboraviti sebe u nekim stvarima, odreći se važnosti vlastitog mišljenja ili obzira drugih, odreći se želje za priznanjem ili prihvaćanjem... Može nam se ovo činiti kao da to Bog ne želi, da je to okrutno, ali sam je Isus rekao da tko se ne odrekne samoga sebe, ne može biti njegov učenik (usp. Mt 16, 24). Usuđujem se zaključiti da se odreći samoga sebe podrazumijeva sve ovo i više od toga. Nije Isusov problem što mi danas naglašavamo da svatko ima pravo izreći svoje mišljenje, što se moramo međusobno hvaliti, pokazivati drugima, što očekujemo pljesak za svako dobro djelo... To je naš problem. Svaka rasprava ili razgovor o tome tko se čega odrekao, ili hoće li tko što moći izdržati u korizmi, pokazuje da dotične osobe ne shvaćaju samu bît korizme.
Korizma je usmjerenost na nešto više, ona nas treba uvesti u dimenziju ljubavi koja ne traži svoje (usp. 1 Kor 13, 5b). Svako pokorničko djelo koje bismo radili zbog vlastite promocije ili kojim slučajem izgleda, bilo bi usmjerenost na samoga sebe. Ovo vrijeme daje upravo suprotnu poruku. Usmjerenje na nešto više, na samoga Isusa. Korizmeni hod je hod s Njim i hod prema Njemu. Čitajući Božju riječ mi Isusa upoznajemo i nastojimo ga uzljubiti na način na koji je On nas ljubio (usp. Iv 13, 34). Hodeći s Njim mi ulazimo u intimu, u samu bît onoga što je Isus činio. I samo iz te perspektive možemo shvatiti zbog čega su nam potrebni odricanje, dublja molitva ili dobra djela.
Zoran primjer čovjeka koji je Isusa slijedio na taj način je sveti Franjo Asiški. On je u suzama govorio kako Ljubav nije ljubljena. I cijeli njegov život, njegovo djelovanje bio je svojevrsni odgovor na tu Ljubav. Franjo je sve radio iz ljubavi za Ljubav. Stoga nam može biti jasna sva radikalnost njegova života. Franjo je odgovorio.
U korizmenom hodu, ali i u cjeloživotnom putu ljubav mora imati primat u životu čovjeka. »Samo je ljubav vjerodostojna« (Hans Urs von Balthasar). Iz perspektive ljubavi sve dobiva svoj smisao i značaj. Bez nje sve je besmisao. Kao što već gore napisah, korizma uvijek ostaje poziv. Poziv da svojim životom odgovorimo na Ljubav. Naši grijesi, slabosti, mane, nedostatci nisu prepreka, samo ih mi tako doživljavamo. Jedina prepreka je ne-ljubiti! Potrudimo se u ovome vremenu pronaći odgovor na Ljubav. A odgovor je ona sama. Ljubav.
