Ovih velikih dana, kao i uvijek u liturgiji, slavimo Krista – posvetitelja vremena. Zahvaljujući njemu, u ovozemnoj smo borbi, iako okruženi mnoštvom osuda i nedovoljno hrabrih Pilata, Božjom rukom zamilovani. Stoga je naše vrijeme, milosno vrijeme.
Na zamahu proljeća, kada se oko nas sve nanovo rađa, promatramo kraj života tesarovog sina koji je opisan u dinamičnim slikama radosti, pjesme, ljubavi, predanja, izdaje, prevare, boli i jauka. Kao da cijeli ljudski život staje u opis Isusove muke. I reći ćemo s pravom: radost ulaska u Jeruzalem i bolni križni put blizu su jedan drugom. Toliko, da nas ta činjenica plaši. Mirisno cvijeće i miris krvi. Iako smo naučeni da je život satkan od mnogih neočekivanih prevrata ipak bismo htjeli da neki trenuci potraju malo duže. Cvjetnica nas pak uči kako ne postoje jeftini happy endovi i kako nas vrijeme uvijek iznova pita: jesi li tjeskobno ostao u, cvijećem obasutom, jučer, pa zato zatvaraš oči pred teškim i mučnim danas, koje te zapravo rađa za milosno sutra? Jer, Muka nije kraj. Ni Isusove, ni naše priče. Naša, često bezglava trka između koljevke i groba je posvećena. Ovih velikih dana, kao i uvijek u liturgiji, slavimo Krista – posvetitelja vremena. Zahvaljujući njemu, u ovozemnoj smo borbi, iako okruženi mnoštvom osuda i nedovoljno hrabrih Pilata, Božjom rukom zamilovani. Stoga je naše vrijeme, milosno vrijeme.
Isus dolazi u Jeruzalem iz Betfage i Betanije odakle se očekuje Mesijin ulazak, a cijeli događaj nosi snažan motiv kraljevstva i njegovih obećanja. Benedikt XVI. u Isusovom ulasku prepoznaje snažnu vezu s euharistijom. Naime, Crkva pozdravlja Gospodina u svetoj euharistiji kao onoga koji sada dolazi, koji je stupio u njezinu sredinu. I ona ga istodobno pozdravlja kao onoga koji uvijek ostaje Dolazeći i pripravlja nas na njegov dolazak. Kao hodočasnici mi prilazimo njemu; kao hodočasnik on dolazi ususret nama i uzima nas u svoj „ulazak“ na križ i u svoje uskrsnuće, u konačni Jeruzalem, koji raste već usred ovoga svijeta u zajedništvu s njegovim tijelom. Euharistija nas uči živjeti na Kristov način tako što postajemo spremni izložiti se i predati drugima, makar nas oni osudili i izdali. Euharistija je izloženi život za druge. Isus spremno daje samoga sebe, iako je izdajica prisutan za stolom, i tako u lomljenju kruha povezuje gozbu i životno predanje.
Cvjetnica nam daje uvid u Isusovu intimu. Pored čina ljubavi za stolom s dvanaestoricom, slušamo i njegov šaptaj Ocu u sjeni maslina Getsemanija. Ovdje dobivamo osobitu potvrdu onih misli iz drugoga čitanje i Pavlovog hvalospjeva koji nam govori kako se Krist oplijenio do krajnije ostavljenosti od Boga da bi tako bio potpuno suobličen nama ljudima. Isus je, kako nam govori Klaus Berger, posljednji koji smrt proživljava u starozavjetnom smislu, kao napuštenost od Boga. Od Isusovog uzašašća svi vjerujući spoznaju da više ne postoji smrtni prekid. Tako se Pavao nada da će već u smrti biti kod Gospodina. Isus je tako predvodnik u novi život koji krči patnički put kroz smrt.
Uvijek kada se kao vjernici okupljamo na euharistiju spominjemo se Isusove muke, smrti i uskrsnuća sve dok on ne dođe, kako nas opet uči Pavao. Ne mogu stoga a da ne pogledam iza zastora Pilatovog sudišta, pred kojim su mnogi pomislili da je zauvijek ušutkan okrunjeni Kralj. Usudit ću se baciti pogled i preko krvave Golgote i zapazit da sunce sprema novo rađanje, novo proljeće. Proljeće koje pjeva o novome životu. I opet cvijeće... Donedavno izgubljeni i nevjerni učenici bit će poslani u cvjetnu Galileju, kao vjesnici pobjede života, kao vjesnici novoga proljeća koje Bog sprema čovječanstvu. Blažena muka iz koje se rađa novi život. Blažena Božja šutnja iz koje izvire najljepša pjesma njegove ljubavi.
