Čeznimo za Pedesetnicom u svom životu, čeznimo za obnovom u Bogu Duhu Svetomu. Idimo za njom snažno i ustrajno. Tko ima više pravo na naše srce i na naše vrijeme od našega Boga od koga i za koga smo mi prije svega stvoreni.
Gdje Duh Sveti, dolazi do reda i sklada
U jutro Pedesetnice apostoli su bili zajedno sabrani u gornjoj sobi. Najednom se Sila spustila i ispunila čitavu kuću i one koji su bili u njoj. Pokazali su se ognjeni jezici na svakome od njih. Pošto su se svi ispunili Duhom Svetim započeli su govoriti drugim jezicima. Nošeni silom, snagom i hrabrošću apostoli vođeni od strane Duha Svetog izlaze na ulice prepune ljudi. Oni više nemaju straha jer je Bog Duh Sveti uz njihova srca i jezike, umove i korake. Oni koji su ih čuli, smeli su se u čudu. Čuli su vlastite materinje jezike. Duh Sveti omogućio je red i sklad u sporazumijevanju. Na tome izlijevanju i pomazanju dogodila se suprotnost u odnosu na događaj pomutnje jezikâ kod gradnje babilonske kule. Gdje se pokaže Duh Sveti, dolazi do reda i sklada. Slušatelji koji su ih čuli ostali su u čudu i u pitanjima kako je moguće da ih svi čuju na svom materinjem jeziku. Petar predvodi nekada strašljivu, a sada osnaženu skupinu ljudi i propovijeda o ispunjenju proroštva proroka Joela: Izlit ću Duha na svako tijelo i proricat će vaši sinovi i kćeri, vaši će mladići gledati viđenja, a starci vaši sne sanjati. Čak ću i na sluge i sluškinje svoje izliti Duha svojeg u dane one i proricat će ... I tko god prizove ime Gospodnje, bit će spašen (Dj 2, 1-21).
"Govorit će u drugim jezicima"
S pomazanjem i izljevom Duha Svetoga nastaje novo razdoblje za Isusove učenike. Bog se opet pokazao kao glavni liturg, onaj koji prvi čini, to jest onaj koji zahvaća u ljudsku povijest i daruje se čovjeku. Na Pedesetnicu se rodila Crkva. Duh Sveti će pokazati silna djela u prvoj Crkvi. On će zahvaćati ljude otvorena srca. Zahvaćat će njihove duše, tijela i podvrgavati sebi njihove tjelesne moći, obuzimat će čitavoga čovjeka. Učimo i znamo da je upravo Duh Sveti ljubav između Oca i Sina, a sad se ta ljubav na tako veličanstven način očitovala na ljubljenom ljudskom stvorenju. Apostole i učenike natopio je i natapao Duh Sveti, a Pavao to objašnjava ovako: Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom (Rim 5, 5). Apostoli su otkrili i dobili saznanje što znači biti ljubljen od Boga potpuno i sasvim. U ime Isusovo i s vjerom u njega Duh Sveti veličanstveno će se očitovati. On je trajno prisutan u Crkvi i sve usmjerava. Apostoli i drugi učenici pronosili su radosnu vijest u sili i snazi koju im je davao Duh Božji. Događala su se čudesa i očitovali se znakovi. U prvoj su se Crkvi i kasnije očitovali znakovi Pedesetnice kao što su dar molitve u jezicima. To je oznaka onih koji budu povjerovali: Govorit će u drugim jezicima. (Mk 16, 17) Dar molitve u jezicima je na osobnu izgradnju, ali i na izgradnju zajednice ukoliko ga netko tumači, a upravo on izgrađuje i pripravlja osobu kako bi primila i druge darove. Taj dar postoji i danas, ali se on kod mnogih nije još razvio u onakom obliku kakvog su ga posjedovali apostoli. Danas iskustvo govora u drugim jezicima ima preko sto milijuna katolika u svijetu (www.iccrs.org). Za neke današnje napredne bibličare apostoli nisu na Pedesetnicu govorili drugim jezicima, nego je to bio za njih aramejski, a za druge ta pojava i nije nešto posebno budući da se takve stvari pojavljuju i u drugim religijama. Jedan i drugi zaključak plod su ljudske ni više ni manje nego oholosti i nevjere Svetom pismu, a time i proizvoljno nadvladavanje, izdaja i gaženje Božje objave za koju Adrienne Von Speyr drži: Vrijeme ne će pregaziti kršćansku objavu. Ona će, naprotiv nadvladati svako vrijeme.
Darovi radi izgrađivanja Crkve
Pavao nadalje sam za sebe veli: A htio bih da vi svi govorite drugim jezicima (1 Kor 14, 5). Hvala Bogu, ja govorim drugim jezicima većma nego svi vi (1 Kor 14, 18). Ne priječite da se govori drugim jezicima...(1 Kor 14, 39). Molitva u jezicima za Karla Bartha je izricanje neizrecivoga. U Pracrkvi očituju se i darovi proroštva: I kad Pavao na njih položi ruke, siđe na njih Duh Sveti, te počnu govoriti tuđim jezicima i proricati (Dj 19, 6). Za Pavla, plod je pak Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, blagost, uzdržljivost (Gal 5, 22). U Pracrkvi pokazali su se i darovi služenja, upravljanja, ozdravljanja... Sve darove daje i udjeljuje Bog svome narodu, njemu su na rast, a Bog je taj koji je u središtu kršćanskog života, a ne darovi. Ti darovi koje su prvi kršćani primili dani su im samo radi izgrađivanja Crkve, a to izgrađivanje bilo je vođeno onim što je najveće i što na kraju ostaje, a to je ljubav.
Očitovanje i osporavanje znakova Boga Duha Svetoga
U komentarima i razumijevanjima pojedinih svećenika i teologa danas, može se čuti nemalo protivljenje očitovanju darova Duha Svetoga i danas koje nastaje kao plod neznanja, odnosno nepoznavanja katoličkog nauka i svakako nemalene nevjere Svetom pismu. Ljudi koji idu tim putem mogu nekad i pogriješiti, ali to ne znači da taj put u duhovnosti nije Božje djelo, a koje stoji u krilu Katoličke Crkve. Javlja se ponekad diskriminatorski odnos za koji ne postoji razloga. Karl Rahner nas lijepo na to upozorava: Kako li čovjek teško priznaje da drugi čovjek ima nešto važno i Božje što ja sam nemam i što ne mogu posve razumjeti, što mi je tuđe i možda mi se čini posebnjačkim i odbojnim! Kako li olako čovjek pomisli da ono Božje valja poistovjetiti s onim što on sam ima i što mu je lako razumjeti jer je on to već razumio! I dalje, za Pavla su darovi Duha takvi da zemaljskom čovjeku izgledaju kao ludost (1 Kor 2, 14). U zajednici se oni mogu tako pojaviti da profanom promatraču postanu povodom za ruganje jer da su takvi Duhom obdareni zapravo psihički neuravnoteženi odnosno da su, jednostavno rečeno poremećeni (1 Kor 14, 23)... Duh Kristov djeluje na tisuću načina (usp. Rim 12, 4-8; 1 Kor 12, 4-11.28-30).
U prvoj Crkvi događaj Pedesetnice obnavljao bi se svake godine, a sila Boga Duha Svetoga na poseban bi se način očitovala nakon krštenja katekumena. Kroz tri godine odrasli katekumeni spremali su se za krštenje. Bili su poučavani istinama vjere, s njima se molilo i slavilo Trojedinoga Boga. Zadnje dane došao bi i biskup i molio bi nad njim i s njima. Nakon primanja krštenja na vazmenom bdjenju u pokrajnim prostorima bazilike u kojim su se nalazili bazeni za uranjanje, na krštenicima bi se očitovali znakovi Boga Duha Svetoga. Govorili bi drugim jezicima, proricali bi ... To je bila realna stvar i nešto što je bilo normalno za one koji su se nalazili na putu prema zajedništvu s Bogom trojstvene ljubavi. Tako se to nastavilo odvijati do trećeg, četvrtog stoljeća, a negdje i do šestoga. Kasnije su se djeca sve više krštavala pa je to polako sve više nestajalo. Nakon toga razdoblja sve ulazi u duboki san s izuzetcima pojedinaca i svetaca, i to je trajalo sve do dvadesetog stoljeća.
Zašto su se apostoli molili prije Pedesetnice za izlijevanje, pomazanje Duha Svetoga i čemu ta molitva uopće? Zašto u životu i u teologiji tražiti vodstvo Duha Svetoga, kad evo svi vidimo da nam sve tako i onako funkcionira? Zašto Boga zvati kad smo mi tu? Čemu imati dar pobožnosti, dar koji daruje Bog onima koji su srca raspoložena? Danas je očito da se može u Crkvi i bez toga. Zašto da se bavimo životima svetaca kad to nije suvremenoj teologiji odveć zanimljivo, a to i nije neka znanost? Zašto da se osvrćemo i učimo od njih?
Bog je uvijek spreman
Bečki kardinal Christoph Schönborn u svojoj knjizi Bog posla Sina svoga donosi jednu odvažnu rečenicu od Francoisa-Marie Léthela: Svi sveci su teolozi; jedino su sveci teolozi. Vjerujem da se neće svi s ovim složiti. Ali postavlja se veliko pitanje odgovornog i potpunog govora razuma o Bogu, ako taj govor nije prožet Duhom Svetim i njegovim iskustvom. Za taj i takav teološki govor bez njegove blizine i iskustva u najmanju ruku moramo reći da je manjkav i popriličito prazan. Često se svodi na puko fraziranje i prepričavanje, a nikakve veze s jednostavnim životom pojedinca. Ako nas Duh Sveti ne uvodi u razgovor između Presvetog Trojstva, razgovor koji traje odvijeka, postavlja se pitanje kako jedan teolog može to otajstvo tumačiti. Utjecaj tehnicizma, intelektualizma, otpora prema molitvi i otajstvenom dijalogu u Duhu dovest će do toga da nam mnogo toga klapa i propada u samoj Crkvi.
Može nam se dogoditi da slušamo današnje teologe kad govore na temu vjere i njezine krize u današnjoj Crkvi, a da nam oni na naše svesrdno iznenađenje ne spomenu molitvu kao put do osluškivanja Duha Svetoga i kao jedan od većih razloga krize vjere u Crkvi uopće. Molitva, pobožnost, liturgija ne ide za tim kako bi mi prisilili Boga na nešto, nego su one u službi otvaranja našega bića kako bismo ga mogli iskusiti. Zar Bog može ući u nečije srce, a time i život, ako ga ja ne pustim u svoju vlastitu nutrinu? Valjano iskustvo Boga i njegova iskustva kroz život nose čovjeka kroz dan, godinu, život. Bog je uvijek spreman, a mi smo ti koji nismo. Stoga držim netočnom konstataciju: Ako te Bog podrži na tom putu, uspjet ćeš. To se često može čuti, a posebno za duhovni poziv. Ma Bog je već odavno tu, od tvoga začeća te podržava, ali ako ti nećeš njega prihvatiti, on ostaje nemoćan. On je uvijek spreman i progovara, ali mi samo ti koji nismo.
Crkva je bila i u težim okolnostima
Govorimo počesto u teološkim razgovorima o veličini nekih teologija, a počesto se zna isticati njemačka teologija kao nešto čemu treba težiti. Rijetko ćemo čuti da će nam netko reći da upravo ta i takva teologija iznevjerila svoje poslanje. Na prvi pogled ovaj zaključak može vam se činiti prepotentnim i besmislenim, ali pogledamo li njihove crkve vidimo da su popriličito ispražnjene. Opatije i samostani se zatvaraju, a crkve prodaju. Zapadna Europa pliva u istočnjačkim religioznostima i nemoguće je reći da ta i takve teologije nisu zakazale. Negdje se dogodio rascjep koji je doveo do utrnuća Duha. Tako da će danas pojedinci dizati svoj glas govoreći da je kriza u Njemačkoj crkvi prvenstveno kriza samih biskupa koji nisu sposobni pokazati put prema Isus Kristu i prema njemu povesti svoj narod. Ako u tome razglabanju pokušamo okriviti svijet kao razlog koji je do toga doveo malo je reći da nismo realni. Njegov utjecaj je neosporan, ali nije on ovdje taj koji je bît problema jer je Crkva bila i u težim okolnostima od današnjih. Kršćanska teologija jedino može izvršiti svoje poslanje ako bude sposobna prepoznavati znakove vremena i kulture i na te znakove odgovoriti valjano. Prepoznavanje tih znakova moguće je jedino i isključivo družeći se s Bogom i to družeći se kroz molitvu, pobožnost, liturgiju i neumoran i iscrpan teološki studij kroz koji će nas voditi Duh Sveti kojega smo ranije susreli. Onaj koji se više približi samom Bogu sâm će bolje i jasnije vidjeti svijet i njegove muke i probleme. Bog ima svoj posebni jezik s kojim komunicira sa vjernima. Taj jezik je neusporediv s bilo kojim drugim jezikom pod nebom. Važno je osjetiti taj Božji jezik kojim nam on govori, a Božji je jezik ponajprije njegov vlastiti jezik: događaj njegove utjelovljene Riječi, Isus Krist kako lijepo izriče Hans Urs von Balthasar u svome djelu Istina je simfonična.
Vratiti sinergiju nauka i iskustva
Neće nam pomoći naše mozganje i zaključivanje, naši sastanci i razvoj novih metoda. Tu ne pomažu razvikane propovijedi, patetična i dramatična izricanja iliti tumačenja pojmova s propovjedaonice. Ne možemo mi i nismo mi ti koji će svome vremenu davati odgovor nade bez zajedništva s Bogom trojstvene ljubavi. Zato riječi velikog von Balthasara odjekuju kao zvona: Duh Sveti zna bolje od programirajućih ljudi što je najviše potrebno nekom vremenu. Onaj koga Duh šalje i onaj koji sluša Duha, dobiva smisao za razmjere svojega naloga. Ostaje pitanje pred teolozima i svima ostalima slušateljima kako će i koliko oni sami poslušati jer u našem vremenu puno je glasova, a samo je jedan Gospodinov. Teologija i svaki govor o Bogu koji ne proizlazi iz sfere Duha Svetoga osuđena je na neuspjeh. Pavao i danas poručuje nama, a posebno teolozima i svećenicima: Duha ne trnite (1 Sol 5, 19).
Potrebno je da teologija kao odgovoran govor ljudskog razuma o Bogu današnjem čovjeku pokaže Boga Isusa Krista. Prije svega potrebno je vratiti sinergiju između nauka i iskustva. Na početku Crkve apostoli nisu bili veliki teolozi. Oni su prije svega živjeli iz iskustva kojeg su imali iz odnosa i susreta s Isusom Kristom. Naravno da su bili i poučavani o zapovijedima: Ako me ljubite, zapovijedi ćete moje čuvati (Iv 14, 15). Danas je preveliki problem iskustva živoga Boga u ustaljenom i počesto uspavanom pastoralu.
Na početku nije neki nauk
Upravo nam mladi danas napuštaju Crkvu nakon krizme zato što su se za nju spremali učeći napamet nekakvih sto pitanja. Tko od toga može živjeti? Tko može djelovati samo iz pojmovlja, a bez odnosa i molitvenog dijaloga ljubavi? Tomislav Janko Šagi-Bunić reći će da danas najveći problem Crkve leži u tome vjerujemo li da je Isus Krist sada živ? (prema Civilizaciji ljubavi) Ako ga tako vjerujemo kao živog mora i za nas i za naše vrijeme postojati mogućnost ne samo da ga sretnemo nego da ga susrećemo. Benedikt XVI. reći za Isusa Krista: Nisam se s njime susreo najprije ni u književnosti ni u filozofiji, nego u vjeri Crkve. To znači da on od početka za mene nije bio velikan prošlosti (kao, primjerice, Platon ili Toma Akvinski), nego netko tko živi i djeluje danas, s kim se danas mogu susresti (Dogma i navještaj). Upravo danas na ovome području ispravnog bogoiskustva vlada ogromna praznina koju nažalost ne mogu uvelike popraviti ni današnji teolozi ako nisu najprije kao Marija Magdalena susreli Uskrslog kako bi ga kao živi svjedoci neumorno i nezaustavljivo nosili drugima. Ne može se biti kristofor - onaj koji nosi Krista - ako ga prije nismo susreli i ako ga nemamo u sebi. Ako teologija nije u mogućnosti dovesti do ispravnog iskustva Boga trojstvene ljubavi, jednostavno se ne može smatrati pravom i potpunom teologijom. Jednostavno je sterilna.
Nevjera dolazi od nepoznavanja
Prosječan kršćanin danas u Europi ne pokazuje Boga trojstvene ljubavi u vlastitom životu na radnom mjestu. Taj kršćanin uveden je po krštenju u život i odnos samog Presvetog Trojstva. On danas ne vjeruje, a ta nevjera dolazi od toga što ga ne poznaje. Iz poznavanja treba izići iskustvo iz kojega će on živjeti. On koji je teotrofno (Boga potrebito) biće nema iskustva istinske Božje blizine i ljubavi jer da ima pravo iskustvo sumnjam da bi ikada otišao na nekakvu istočnjačku religiju. Njegova mu zajednica, obitelj, župa, društvo nije pokazala niti ga dovela na pravi kršćanski put s kojega se može skrenuti, ali puno, puno teže. Oni sami nisu imali pravo i istinsko iskustvo živoga Boga pa je logično da to i nisu mogli svjedočiti. Ovdje mislim prije svega na svećenike i voditelje zajednica. A isto tako je netko i njih vodio i poučavao. U evanđelju je rečeno da onaj koji ima više talenata od njega će se više tražiti. Očito je i sve je jasnije da je jedan odgovorni dio Crkve zakazao u bacanju mreža koje je nažalost počesto bilo bez Gospodina. Ali Bog nije nikada ostavio svoj narod pa i onda kad su ga izdavali, pa tako i našu Europu.
Bog čeka na svakog čovjeka
U svojim govorima papa Pavao VI. isticat će da Crkva ima potrebu stalne Pedesetnice, a blaženi Ivan Pavao II. govorit će kako je najveća potreba Crkve danas upravo Duh Sveti. Benedikt XVI. veli da je Duha Svetoga moguće vidjeti samo onima koji ga nose u sebi, a u svom djelu Der Heilige Geist, govoreći o njegovom djelovanju prema vani, ističe da je on ljubav koja neprekidno ujedinjuje. Naš Bog je onaj koji ima puninu života, a na nas čeka kako bi sve zacijelio i obnovio Duhom Svetim. Čeka na svakog čovjeka, čeka na svoje ljubljeno dijete, iščekujući da mu se mi obratimo pogledom, s gestom jer je on tu. Jednostavno čezne da ga uočimo kako je on već s nama, kako je on Emanuel. Bog je sve napravio za nas i zbog toga mi ne moramo napraviti ništa kako bismo zavrijedili njegovu ljubav i pozornost. Ali ipak postoji jedna prepreka preko koje on ne može. Potrebno je njega pustiti u središte, a upravo nam i u tome on pokazuje put: molite i bdijte. Braćo i sestre, mi samo od njega primili sve. Da, upravo nam sve i pripada jer smo mi sinovi u Sinu. Mi smo njegovi i on se i danas bori da se njegov jedan jedini glas čuje i dopre do svakog srca. Čeznimo za Pedesetnicom u svom životu, čeznimo za obnovom u Bogu Duhu Svetomu. Idimo za njom snažno i ustrajno. Tko ima više pravo na naše srce i na naše vrijeme od našega Boga od koga i za koga smo mi prije svega stvoreni. Nek u našem Bogu bude naš životni oslonac jer on ostaje vjeran i kad mi zakažemo. Tražimo njegovu prisutnost i njegovo usmjeravanje. Želimo i čeznimo, molimo i vapimo, a njegov odgovor neće izostati. Čeznimo srcem...
Molitva Duhu Svetom
O Duše mudrosti, daj mi svjetlo da u radosti izabirem putove Gospodnje.
O Duše razuma, učini me sposobnim da na putovima života prepoznajem volju Božju.
O Duše savjeta, vodi me u poučljivosti za moga zemaljskog putovanja.
O Duše jakosti, podaj mi hrabrost da vjeru svjedočim u svakoj prilici života.
O Duše znanja, pokaži mi put što ga je Bog odabrao za mene.
O Duše pobožnosti, daj da vazda rastem u prijateljstvu i zajedništvu s Bogom.
O Duše svetog straha Božjega, otvori mi srce vjernosti i štovanju Boga.
Amen.
Tekst je objavljen u dva navrata u katoličkom tjedniku Glas Koncila (godište LI., br. 20 i 21)
Objavljujemo ga s dopuštenjem izdavača.
