Često u svom životu ograničimo Isusovo djelovanje samo na one trenutke kada je nama najpotrebnije i kada mi zamislimo da bi Isus trebao djelovati. I ako tada ne osjetimo njegovu blizinu, pomislimo da nas je napustio i prekrižio. U nama se rađaju ljutnja i nezadovoljstvo, osjećaj izdaje i napuštenosti od onoga tko nam je obećao da će zauvijek biti s nama.
Iv 11 1- 45
U ono vrijeme: Bijaše neki bolesnik, Lazar iz Betanije, iz sela Marije i sestre joj Marte. Marija bijaše ono pomazala Gospodina pomašću i otrla mu noge svojom kosom. Njezin dakle brat Lazar bijaše bolestan. Sestre stoga poručiše Isusu: »Gospodine, evo onaj koga ljubiš, bolestan je.« Čuvši to, Isus reče: »Ta bolest nije na smrt, nego na slavu Božju, da se po njoj proslavi Sin Božji.« A Isus ljubljaše Martu i njezinu sestru i Lazara. Ipak, kad je čuo za njegovu bolest, ostade još dva dana u onome mjestu gdje se nalazio. Istom nakon toga reče učenicima: »Pođimo opet u Judeju!« Kažu mu učenici: »Učitelju, Židovi su sad tražili da te kamenuju, pa da opet ideš onamo?« Odgovori Isus: »Nema li dan dvanaest sati? Hodi li tko danju, ne spotiče se jer vidi svjetlost ovoga svijeta. Hodi li tko noću, spotiče se jer nema svjetlosti u njemu« To reče, a onda im dometnu: »Lazar, prijatelj naš, spava, no idem probuditi ga.« Rekoše mu nato učenici: »Gospodine, ako spava, ozdravit će.« No Isus to reče o njegovoj smrti, a oni pomisliše da govori o spavanju, o snu. Tada im Isus reče posve otvoreno: »Lazar je umro. Ja se radujem što ne bijah ondje, i to poradi vas - da uzvjerujete. Nego pođimo k njemu!« Nato Toma zvani Blizanac reče suučenicima: »Hajdemo i mi da umremo s njime!« Kad je dakle Isus stigao, nađe da je onaj već četiri dana u grobu. Betanija bijaše blizu Jeruzalema otprilike petnaest stadija. A mnogo Židova bijaše došlo tješiti Martu i Mariju zbog brata njihova. Kad Marta doču da Isus dolazi, pođe mu u susret dok je Marija ostala u kući. Marta reče Isusu: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti.« Kaza joj Isus: »Uskrsnut će brat tvoj!« A Marta mu odgovori: »Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan.« Reče joj Isus: Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?« Odgovori mu: »Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!« Rekavši to ode, zovnu svoju sestru Mariju i reče joj krišom: »Učitelj je ovdje i zove te.« A ona, čim doču, brzo ustane i pođe k njemu. Isus još ne bijaše ušao u selo, nego je dotada bio na mjestu gdje ga je Marta susrela. Kad Židovi, koji su s Marijom bili u kući i tješili je, vidješe kako je brzo ustala i izišla, pođoše za njom; mišljahu da ide na grob plakati. A kad Marija dođe onamo gdje bijaše Isus i kad ga ugleda, baci mu se k nogama govoreći: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro.« Kad Isus vidje kako plače ona i Židovi koji je dopratiše, potresen u duhu i uzbuđen upita: »Kamo ste ga položili?« Odgovoriše mu: »Gospodine, dođi i pogledaj!« I zaplaka Isus. Nato su Židovi govorili: »Gle, kako ga je ljubio!« A neki između njih rekoše: »Zar on, koji je slijepcu otvorio oči, nije mogao učiniti da ovaj ne umre?« Isus onda, ponovno potresen, pođe grobu. Bila je to pećina, a na nju navaljen kamen. Isus zapovjedi: »Odvalite kamen!« Kaže mu pokojnikova sestra Marta: »Gospodine, već zaudara. Ta četvrti je dan.« Kaže joj Isus: »Nisam li ti rekao: budeš li vjerovala, vidjet ćeš slavu Božju?« Odvališe dakle kamen. A Isus podiže oči i reče: »Oče, hvala ti što si me uslišao. Ja sam znao da me svagda uslišavaš; no rekoh to zbog nazočnog mnoštva: da vjeruju da si me ti poslao.« Rekavši to povika iza glasa: »Lazare, izlazi!« I mrtvac iziđe, noge mu i ruke bile povezane povojima, a lice omotano ručnikom. Nato Isus reče: »Odriješite ga i pustite neka ide!« Tada mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj.
Na ovom korizmenom putu s Kristom još smo jedan korak bliže blagdanu Uskrsa. No preduvjet Uskrsu jest smrt. Tako upravo u današnjem evanđelju čitamo o smrti i to o smrti Isusovog prijatelja Lazara. Lazar je živio sa svojim dvjema sestrama, Martom i Marijom u Betaniji. Nakon što je obolio, njegove sestre su obavijestile Isusa o tome, uzdajući se u njegovu pomoć. Isus se odaziva njihovoj molbi te se nakon dva dana upućuje prema Lazarevoj kući.
No prije nego li je Isus pošao Lazaru, njegovi ga učenici odgovaraju od puta u Judeju jer su ga tamošnji Židovi htjeli kamenovati. Učenike je obuzeo strah da će se Isusu nešto loše dogoditi, boje se kako za njegov tako i za svoj život. Ali Isus ne razmišlja tako. On je spreman dati svoj život za Lazara kojeg, kako nam donosi evanđelje, „ljubi“ i naziva ga prijateljem. Mogli bismo reći da je ovo samo nagovještaj onoga što će se kasnije dogoditi. Isus svojim odlaskom u Betaniju pokazuje svoju spremnost na smrt za čovjeka. Pokazuje, kako svojim učenicima, tako i nama danas, koliko nas ljubi i koliko mu je stalo do nas i do našeg spasenja te da je spreman poći u smrt, što je naposljetku i učinio.
Kada se Isus sa svojim učenicima približio Betaniji, u susret mu najprije ide Marta. Ona je čula da Isus dolazi te mu hiti u susret, a nakon toga obavještava svoju sestru Mariju o Isusovom dolasku, te mu i ona bez razmišljanja pođe u susret. Zanimljivo je kako sestre Isusu prilaze u različito vrijeme, ali mu se obraćaju istim riječima: „Gospodine, da si bio ovdje brat moj ne bi umro.“ Vjerojatno su se pitale zašto Isus nije na vrijeme došao i ozdravio Lazara dok je još bio bolestan, zašto ga je pustio da umre? Ta mnoge je ozdravio i izliječio, zašto nije mogao i njega? Možda su se i razočarale u Isusa jer on nije bio tu kada im je bio najpotrebniji.
Vjerujem da se i svatko od nas našao u sličnoj situaciji kao ove sestre. Kada nam se dogodilo nešto loše, kada nas je život pritisnuo raznim kušnjama i problemima, vapili smo za Isusovom pomoći, ali njega kao da nije bilo. Kao da se povukao od nas i pustio nas da se sami borimo sa svojim problemima.
Često u svom životu ograničimo Isusovo djelovanje samo na one trenutke kada je nama najpotrebnije i kada mi zamislimo da bi Isus trebao djelovati. I ako tada ne osjetimo njegovu blizinu, pomislimo da nas je napustio i prekrižio. U nama se rađaju ljutnja i nezadovoljstvo, osjećaj izdaje i napuštenosti od onoga tko nam je obećao da će zauvijek biti s nama. S ovakvim stavom mnogi ljudi često izgube vjeru, izgube povjerenje u Isusa i njegovu prisutnost u vlastitom životu. Ali ovdje možemo uzeti primjer Martine i Marijine vjere u takvim trenutcima. Njih dvije su strpljive, ne gube nadu u svog Gospodina iako ne razumiju njegovo ponašanje i djelovanje. Čim su čule da je blizu, odmah mu hite u susret i obraćaju mu se. One nisu ljute na Isusa, ne odbacuju ga zbog njegove neprisutnosti, upravo suprotno. Pokazuju mu zapravo koliko im je potreban u životu, žele ga što prije vidjeti i susresti se s njim.
Nadalje, možemo si postaviti pitanje kakav je to Isus, zar on krši svoja obećanja? Obećao nam je da će biti s nama u sve dane našega života, a kada nam je najpotrebniji jednostavno ga nema. No je li to uistinu tako? Iz primjera današnjeg evanđelja možemo vidjeti kako on zapravo nikada ne napušta čovjeka. Nikada nije napustio ove dvije sestre, pa tako neće ni nas. U razgovoru sa svojim učenicima Isus govori: „Lazar je umro“. Sestre Isusu javljaju da je Lazar bolestan, ne javivši mu ništa o njegovoj smrti, ali Isus ipak zna da je Lazar umro. Iz ovog primjera možemo vidjeti da je Isus zapravo uvijek bio prisutan u Martinom i Marijinom životu. U svakom trenutku je znao što se događa.
Ponekad Isus u ljudskim životima djeluje slično kao otac koji uči sina hodati. Otac je uvijek sa sinom, drži ga za ruku, brine se da sin ne padne i da mu se štogod ne desi. Sin je tada siguran, osjeća očevu ljubav i prisutnost. Međutim, u jednom trenutku otac se odmiče, staje nekoliko metara nasuprot sina i želi da mu sin dođe u zagrljaj. Otac više ne drži sina za ruku, odmakao se, a sin se počinje osjećati sve usamljenijim i uviđa da mu otac nije više tako blizu. Ovako otac iskušava sinovu stabilnost na nogama, volju za napretkom te vjernost zagrljaju s kojim ga iščekuje.
Ako sin uspije prohodati tih nekoliko metara, otac ga redovito nagradi s nekom čokoladicom ili igračkom. Upravo tako naš nebeski otac nagrađuje i nas te je upravo tako nagradio i Martu i Mariju. Cijelo vrijeme je propitkivao i iskušavao njihovu vjeru, no one nisu posustale. Sigurno i vjerno su koračale u svojoj nevolji i poteškoći prema svom Ocu, te ih je on dočekao raširenih ruku.
Oživljenje Lazara samo je dio nagrade koju su primile. Učvrstile su ponajprije svoju vjeru te potom i vjeru učenika i silnog mnoštva koje je ondje stajalo. Molimo i mi Gospodina da nam dadne snage koračati u raznim kušnjama i nevoljama, da ne posustanemo nego da mu sretno i s osmijehom stignemo u zagrljaj te primimo svoju nagradu.
