Evanđeosko izvješće pete korizmene nedjelje donosi nam već poznate likove kao glavne protagoniste za koje imamo osjećaj da o njima sve već znamo i pitamo se zašto baš u ovo korizmeno vrijeme i to u nedjelju prije navještaja Gospodinove muke slušamo izvještaj koji nam govori o Lazarovu uskrsnuću.
Mogli bi smo ove sestre usporediti sa dvije redovnice. Jedna svoj život vidi u akciji i konkretnoj, opipljivoj pomoći potrebnima, dok je druga tip kontemplativne redovnice koja u skrovitosti svoga samostana molitvama i žrtvom podržava svoju sestru koja je u akciji.
Evanđelist, također, kao ni Marijinu, ne donosi ni jednu Lazarovu izjavu i o njemu malo doznajemo. Znamo da ga je Isus ljubio kao i njegove sestre. Samo njegovo ime znači „Bog pomaže“. Kada su sestre tražile Isusovu pomoć i eventualno izlječenje, zanimljivo je, Isus ne udovoljava, odmah, njihovoj želji. On ne želi vršiti njihovu volju, nego volju Oca nebeskog te ostavlja Lazara u njegovoj bolesti preko koje će se proslaviti Sin Božji. Isus kao da čeka Lazarovu smrt pa produžuje svoj boravak u mjestu u kojem je boravio. Kada je napokon došao u Betaniju, već je bilo kasno. Lazar je bio mrtav. I to četiri dana, a četvrti dan tijelo se počinje raspadati. Rekli bismo kako je Isus došao prekasno.
Da se nalazimo na mjestu Marte, vjerojatno bi mu rekli da nije morao ni dolaziti jer više pomoći nema. Ali, osim blagog prigovora, Marta vjeruje u Isusov poseban odnos s Bogom i zna da su Isusove želje Božje ostvarenje. Nakon Isusove izjave da će Lazar uskrsnuti, Marta govori kako će to biti o uskrsnuću mrtvih. Jasno, tu nema nikakve novosti, a ona je htjela da njen brat još živi. Pošto je Isus rekao: „Ja sam uskrsnuće i život…“ Marta ispovijeda svoju vjeru i priznaje Krista Sinom Božjim. Martina vjera, usprkos mnogim kolebanjima i nejasnoćama, pobjeđuje.
Ipak, prije nego je grob otvoren Marta se ponovno koleba i dovodi u sumnju svoju vjeru koju je malo prije očitovala. Marta samo pokazuje koliko smo mi ljudi sumnjičavi, koliko nemamo povjerenja, koliko se često bojimo staviti svoj život u Njegove ruke i prepustiti se. Ona gleda dolje, ona je prizemna.
Nasuprot Martinu postupku, stoji Isus koji pred otvorenim grobom podiže oči i zahvaljuje Ocu što ga je uslišao prije nego je Lazar uskrsnuo. On time pokazuje svoje povjerenje, vjeru i predanje Ocu, upravo ono što nama često nedostaje. On vjeruje prije nego što će se zbiti! On zna!
A što je s Martom, što je sa mnom? Vjerujem li ja prije nego se ostvari ili sumnjam i nakon toga?
Nakon zahvale Ocu, Isus ne moli Lazara da iziđe, nego mu odlučno i čvrsto zapovijeda: „Lazare, izlazi!“ i Sin Božji se proslavlja preko Lazarove bolesti i smrti. Pitam se, znam li ja dozvoliti da se Sin Božji proslavi preko mojih bolesti i mojih smrti?! Dozvoljavam li mu da meni zapovijedi i slušam li njegovu zapovijed ili se sam borim u svome blatu?!
Lazar je dozvolio! On izlazi povezan povojima i umotan ručnikom, ali još nije slobodan, još je sputan, sve dok ga ne oslobode nepotrebnih povoja i vezova. Lazar ni dalje ne može sam. Ne može se sam odvezati. Potrebni su mu drugi. Potreban sam mu ja! Nakon što su ga odriješili, odlazi slobodan i živ.
Pitam se, gdje sam ja u svemu tome? Što su moji povoji, što me sputava da slobodan poput Lazara krenem naprijed, slobodno krenem u život, da živim u svijetlu!? Toliko povoja me sputava te vrlo često ne mogu ni prstom maknuti, a kamoli napraviti korak i krenuti naprijed. Kako se osloboditi? Teško je shvatiti da često ne možemo sami, potrebna nam je pomoć drugih. Potreban je netko tko će potegnuti kraj povoja kako bi se mogao razmotati. Međutim, često nema toga nekoga tko će se odvažiti, a često ni sam ne dozvoljavam pomoć. Potrebno se poniziti. Tko je spreman na to? Marta je bila spremna i isplatilo se. Ona je tražila i dobila. Jesam li ja spreman tražiti? Jesam li spreman prihvatiti?
Želim li da me Isus oslobodi i digne iz moga četvrtog dana?!
