Bog dolazi u svijet tražeći čovjeka i nastaje čudesna međuigra vjere i svetoga u obrisu drugoga i drugačijega.
Govore, a ne čine. Prodire u ljudsko srce Nazarećanin, čini dekonstrukciju, rušeći carstvo i tron povlaštenih. Tako kroz povijest on sam čini memoriu passionis – spomen na patnju, jer uvijek smo ostali nepoučivi u odnosu na mudrost koju je od nas tražio. S ovu stranu u imanentno – kognitivnom svijetu nema povlaštenih, utkano je u njegovu mudrost i doista on je napisao nove tekstove za stare melodije, simfoniju jednakih – rekvijem oholih. Nadolazeći Bog dolazi u svijet tražeći čovjeka i nastaje čudesna međuigra vjere i svetoga u obrisu drugoga i drugačijega. U svijetu tragamo za njegovim znakovima, u konačnici svijet je naša vlastitost, naš habitus. S pravom je bezbožni Nietzsche u svom geniju postao vjerniji od vjernijih kada je ponovno održao propovijed na gori i iznova napisao sinajske ploče, kao antiplatonist dušu, koja je željela krenuti u visine, ponovno vratio na zemlju (Peter Sloterdijk).
Prolama se današnjim evanđeljem: „Tko se god uzvisuje, bit će ponižen, a tko se ponizuje, bit će uzvišen.“ Riječi koje vode u revoluciju, u konačnici revolucija shvaćena u transcendentalnom smislu označava propast jednih, spas drugih. Nije potrebno marširati prema nebesima, kršćani bi trebali znati - Bog je došao na zemlju. Da bi volio sve što pripada nebu treba prvo voljeti ono što pripada zemlji; kršćani bi trebali znati - Bog je u svakom na zemlji, u drugom. Čovjek, kršćanin mora prije svega računati s vjerom, jer vjera je temelj jednakih, onih koji traže na vječnom putu tragove i obrise svetoga. Kršćaninu nije potrebna volja za moć, jer ona stvara rascjep mislećih bolji, s pravom prorokuje Ujević: Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju da svi smo bolji, međusobni svi skupa tmuša. U evanđelju Krist nastupa kao glas, jer mnogi su i danas bez glasa, daleko na periferiji svijeta, odbačeni u ime dogme i forme, u sferi oholih koji govore, a ne čine. U fluidnom svijetu i fluidnom vremenu, etiketiranom od naših lutanja često zaboravimo na čovjeka, a upravo čovjek je Kristu neopoziva i trajna vrijednost. Ima nešto čudesno u riječi čovjek, u riječi drugi.
Istinski tražitelj Boga kroz druge, odiše smislom dane mu vjere, i napušta religiju, jer ona je odveć statična, izgubljena bez smisla za traganjem, čekajući da bude nađeno ono za čime ne traga. Krist je na osnovi farizeja i pismoznanaca, svojoj vječnoj inspiraciji, dao dijagnozu koju u naše vrijeme nanovo otkriva Željko Mardešić pod nazivom rascjep Svetoga. Sveto koje biva rascijepano, pomahnitalo, koje viče sve zbog Boga, a nigdje Boga. Duhovna priča o tragičnom junaku na pozornici rascjepa možda je pravi naziv onih koji žive za sveto svojega iznašašća. Sveto je jedno, nadolazeće u fragmentima koje ne gubi cjelinu, jer temelj mu je paradoks da je jedno u mnogima. Stoga Krist poziva na reformaciju oholih, znajući da je ona plod rascjepa. Traži one u kojima treba biti nađen od strane njih, jer oni su dio Svetog, kao i prezreni od strane njih. Krist kao da pravi mozaik u kojem ima mjesta za sve, samo kamen koji je veći mora postati manji, a manji veći, jer tako nalaže izgled mozaika, Svetoga – cjelovitog bez rascjepa.
