Isus ih upita: "Čija je ovo slika?" (usp. Mt 22, 20). U današnjem evanđelju sve je u znaku slike u kojoj se ogledamo i po kojoj smo prepoznatljivi.
Slika na novčiću bila je careva, a car je svjetovni vladar koji ubire porez od svojih podanika od čega i sam živi. Isus cara kao takvoga ne prezire, ne omalovažava niti podcjenjuje, kao ni jednu drugu ovozemaljsku vlast, nego ih kao takve priznaje. On se nije utjelovio kako bi svrgnuo kraljeve s vlasti i uspostavio kojekakvo svoje ovozemaljsko kraljevstvo jer njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta (usp. Iv 18, 36). Opet, s druge strane, nije ravnodušan prema svijetu kojega je i sam stvorio.
Riječima "podajte caru carevo", Isus najprije želi poučiti kako se ne može bježati od ovoga svijeta te kako je njegov učenik ponajprije onaj koji "punim plućima" živi u ovome svijetu, a ne onaj koji bježi od odgovornosti u izolaciju pa makar vlast ovoga svijeta bila totalno izopačena, iznakažena, tj. grešna. Kada bi Isus učio da treba bježati od svijeta, on bi "poništio" samoga sebe. Bog je, kao što čitamo na prvim stranicama Biblije u opisu stvaranja, stvorio dobar svijet gdje se po nekoliko puta ponavlja ono "i vidje Bog da je dobro". Znači, sve ono što je Bog stvorio jest dobro, a to što je čovjek u svojoj samovolji unakazio, uneredio, to je nešto potpuno drugo. Međutim, i tome ima lijeka, ali samo u suradnji između Boga i čovjeka. Bog nije završio sa stvaranjem, nego i dalje, možemo to tako nazvati, dostvara, ali samo preko čovjeka, nikako sam – kao što je u početku stvarao Riječju, sada dostvara po čovjeku. Ako kršćanin, iz ovoga svijeta u kojemu živimo, bježi, onda od toga dostvaranja nema ništa, tada je Bog "nemoćan". Bog je ovaj svijet stvorio za nas i mi smo produžena ruka Božja koja nanovo izgrađuje sve ono što je čovjek porušio.
Kada su Isusu pokazali novčić, na njemu je bila slika cara (znači da pripada caru), a ono još važnije, nezaobilazno, jest to da smo mi slika Božja, tj. stvoreni na sliku Božju ili, još bolje rečeno, pripadamo Bogu – mi smo "porez" koji Bog ubire i želi nas za sebe. Zato i nije pitao za cijenu, nego je dao sebe za nas da nas privede k sebi. On ne želi da mu dajemo otrcane trenutke dana i s njim se igramo nekakve trgovine – malo ja tebi, malo ti meni – nego nas želi potpune, cjelovite i dušom i tijelom. Mi smo ono "podajte Bogu Božje". A kada u tome uspijemo, onda će se Božja slika snažno zrcaliti u nama i ovaj će se svijet dostvarati i svakako postajati bolji, pravedniji, više Božji tako da će u njemu biti prepoznatljivo ono dobro, tj. Božji stvarateljski prst.
Riječima "podajte caru carevo", Isus najprije želi poučiti kako se ne može bježati od ovoga svijeta te kako je njegov učenik ponajprije onaj koji "punim plućima" živi u ovome svijetu, a ne onaj koji bježi od odgovornosti u izolaciju pa makar vlast ovoga svijeta bila totalno izopačena, iznakažena, tj. grešna. Kada bi Isus učio da treba bježati od svijeta, on bi "poništio" samoga sebe. Bog je, kao što čitamo na prvim stranicama Biblije u opisu stvaranja, stvorio dobar svijet gdje se po nekoliko puta ponavlja ono "i vidje Bog da je dobro". Znači, sve ono što je Bog stvorio jest dobro, a to što je čovjek u svojoj samovolji unakazio, uneredio, to je nešto potpuno drugo. Međutim, i tome ima lijeka, ali samo u suradnji između Boga i čovjeka. Bog nije završio sa stvaranjem, nego i dalje, možemo to tako nazvati, dostvara, ali samo preko čovjeka, nikako sam – kao što je u početku stvarao Riječju, sada dostvara po čovjeku. Ako kršćanin, iz ovoga svijeta u kojemu živimo, bježi, onda od toga dostvaranja nema ništa, tada je Bog "nemoćan". Bog je ovaj svijet stvorio za nas i mi smo produžena ruka Božja koja nanovo izgrađuje sve ono što je čovjek porušio.
Kada su Isusu pokazali novčić, na njemu je bila slika cara (znači da pripada caru), a ono još važnije, nezaobilazno, jest to da smo mi slika Božja, tj. stvoreni na sliku Božju ili, još bolje rečeno, pripadamo Bogu – mi smo "porez" koji Bog ubire i želi nas za sebe. Zato i nije pitao za cijenu, nego je dao sebe za nas da nas privede k sebi. On ne želi da mu dajemo otrcane trenutke dana i s njim se igramo nekakve trgovine – malo ja tebi, malo ti meni – nego nas želi potpune, cjelovite i dušom i tijelom. Mi smo ono "podajte Bogu Božje". A kada u tome uspijemo, onda će se Božja slika snažno zrcaliti u nama i ovaj će se svijet dostvarati i svakako postajati bolji, pravedniji, više Božji tako da će u njemu biti prepoznatljivo ono dobro, tj. Božji stvarateljski prst.
