RIJEČ O RIJEČI

Ljubiš li?

fra Ivan Slišković VIŠE
Piše:
fra Ivan Slišković

Krist nas u evanđelju pita ljubimo li? Ako ljubimo, kakva je naša ljubav? Je li to sebedarna i nesebična ljubav, ili ona ljubav po našoj mjeri, koja je ljubav zapravo tek imenom, ali ne i stvarnošću?

        U ono vrijeme: Kad su farizeji čuli kako Isus ušutka saduceje, okupiše se, a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita: »Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?« A on mu reče: »Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.«  (Mt 22,34-40)

        Farizej pita Isusa o onome bitnome, onome bitnome u Zakonu i propisima. A znamo da je u to vrijeme u židovstvu bilo preko šest stotina propisa potrebnih obdržavanja.
I sada zakonoznanac, u šumi tih propisa, pita Isusa: „Što je bitno? Što je ono najbitnije? Koja je zapovijed – od svih – najveća?“

        Upravo je to važno upitati u svom životu: „Što je bitno?“ Što je bitno u svemu ovome kroza što prolazim, s čime se susrećem, što govorim i činim, razmišljam i ostvarujem. Što je tu ono bitno i ono što trebam tražiti i bićem uza nj prionuti?
Rijetko si postavljamo to pitanje jer nas ono dovodi do nelagode te nas tjera na razmišljanje, a potom i djelovanje, kojeg se mi bojimo i od kog bježimo; jer – uvijek je bolje ostati u ovome sadašnjem stanju nego ga mijenjati, jer promjena zahtjeva priznanje pogreške i poniznost prihvaćanja onog drugačijeg od svog.

        Znamo što Isus govori, što je bitno: Ljubiti Boga i bližnjeg.
On govori da Boga trebamo ljubiti svim srcem, dušom, snagom i umom svojim. To svim izražava cjelinu i puninu ljubavi, puninu sebedarja. Nije moguće istinski ljubiti polovično, jer istinska ljubav tjera na potpunost sebedarja i na lišenje samoga sebe poradi dobra drugoga. Ako dajem, dajem ili dio ili sve. No, svi znamo kakvo je davanje kada se daje samo dio od svega što imamo. I svi znamo koliko cijenimo one ljude koji ne daju dio već daju i sebe.
Davati samoga sebe je bolje nego samo davati. (Majka Terezija)

Zato bih nam postavio sljedeća pitanja.

        Prvo je pitanje: Ljubiš li?
Ljubiti nije radnja koja se očituje jednokratno i prigodno, već je ona hod, proces i zahtijeva trajnu brigu i skrb. Reći da ljubim, znači reći da dajem sebe, trud svoj za tu ljubav i da je uzgajam, da se brinem o njoj, kako bi rasla i razvijala se. Reći da ljubim znači da aktivno, zauzeto držim do svoje ljubavi i svednevice ulažem u nju, kako bi donosila vrijedne plodove.

        Drugo pitanje je: Koliko ljubiš?
Ovo je možda najvažnije. Jer, ja bivam spreman reći da ljubim, a pritom misleći tek na mrvice ljubavi koju ja dajem nekome; ostatke koji ni meni nisu važni. Bivam spreman reći da brinem, ali u tu brigu nije uloženo nimalo brige ni truda, već je to više nešto i meni samome normalno i samorazumljivo.

        Tu dolazimo zapravo do najbitnijeg pitanja, koje pita što je zapravo ljubav sama? Jer, tek otkrivajući ono što ona jest, možemo reći i što znači naša ljubav i naše ljubiti. Ljubav je zapravo zauzeta briga i skrb, u kojima je – kako u onom najmanjem tako i u onom najvećem činu – uložena i prisutna cijela osoba onoga koji ljubi. Ona je zapravo potpuno ostvarenje pro-egzistencije, egzistencije za (za nekoga), kakva naša egzistencija – poput Kristove – treba biti (i kakvom je stvorena). U njoj (u ljubavi) se potpuno ostvaruje to naše postojanje za nekoga (ili Nekoga), što nužno podrazumijeva da se u toj ljubavi naša osoba u potpunosti daje, ne ostajući više u sebi i (samo) za sebe prisutna već bivajući predana za drugoga.

        Ovakvo značenje ljubavi pokazuje nam kakva naša ljubav treba biti – njenu narav – a njena narav nam pokazuje koliko mi, zapravo, trebamo ljubiti. Ukoliko ljubiš, ljubiš ili cijelim svojim bićem ili nikako. I tu nema relativiziranja. Nema relativiziranja toliko prisutnog u današnjem svijetu, gdje će se ljubavlju nazivati sve samo ne ono što ljubav jest, i gdje se prezire i izruguje ona prava, vjerna i – do smrti – odana ljubav. A sve se to događa zbog gubitka svijesti o onome tko smo i o temeljnoj odlučnosti naših života (svijesti o onome bitnom s početka teksta), te nam – posljedično – sve postaje relativno i nevažno. A ljubav, ona ne pozna mjeru doli bezmjerja, i traži ne komadić već srce cijelo za nju. Zato je i sama ljubav i pitanje ljubavi pitanje života i onoga na kakav se život mi odlučujemo: potpun ili djelomičan?

        To je pitanje ljubiti ili ne ljubiti, pitanje koje zahtijeva radikalnu odluku – i odbacuje svaki kompromis! – odluku čiji domet seže i do toga da će onaj koji ljubi položiti svoj život za drugoga, dati svoje postojanje drugome. To je pitanje života i smrti. Bivanja ili ništavila.

…Ljubiš li?

VEZANI ČLANCI

O NAMA O NAMA MULTIMEDIJA MULTIMEDIJA