Marija je od Boga određena, ali ona je i dalje ostala slobodna i iz te se slobode odlučuje potvrdno odgovoriti na Božji plan ljubavi. Ona bijaše ne samo žena sačuvana za Boga, nego žena koja je nastojala biti kroz svoj život do kraja raspoloživa za Boga.
Nalazimo se pred vratima svetkovine Gospodinova rođenja. Današnje evanđelje pred nas iznosi jednu od najvećih otajstava vjere, a to je događaj Gospodinova utjelovljenja. Taj je događaj u sebi teandrički čin, tj. zajednički čin Boga i čovjeka. Možemo reći da se tu dogodila sinergija u kojoj je Bog Otac svoju ljubljenu vječnu Riječ, koju rađa od vječnosti, poslao s ciljem da se njegova Slava ušatori među ljudima na do tada nezamisliv način. Otajstvo ostaje otajstvo i za nas nespoznatljivo do kraja jer Bog je onaj koji je uvijek drugačiji i veći (semper dissimilis et maior).
Prilazeći po svome poslaniku – anđelu, Bog je našao onu koju je sačuvao od svakog grijeha za svoga Jedinorođenca, ženu Mariju. Marija je od Boga određena, ali ona je i dalje ostala slobodna i iz te se slobode odlučuje potvrdno odgovoriti na Božji plan ljubavi. Ona bijaše ne samo žena sačuvana za Boga, nego žena koja je nastojala biti kroz svoj život do kraja raspoloživa za Boga, a samim time i za bližnjega. Do utjelovljenja ona se trudila i surađivala s milošću Božjom, a nakon utjelovljenja još više. Raspoloživost bi trebala biti među prvotnim kršćanskim stavovima. To je stav u kojem čovjek upire pogled na Boga te njemu i u njegove ruke polaže svoj život kako bi se on u njemu proslavio. Put je to predanja iz vjere u kojem nas Bog na najizvrsniji način oblikuje. Svaki drugi smisao je manjkav i nije punina poradi koje se Bog Isus Krist učovječio te postao jedan od nas. To ne znači da će nama nešto biti uskraćeno i da zbog toga mi nećemo moći biti sretni, naprotiv, to je tek istinska punina života, života u kojemu čovjek hoda sa svojim Bogom, a njen vrhunac nas očekuje na drugoj strani.
Blažena Djevica Marija izvršila je ono što je Bog tražio od nje. Ona je bila otvorena srca prema Bogu i čovjeku. U tradicji i duhovnosti Crkve, Bezgrešna ostaje kao uzor Crkve i kršćanskog života. A što je s nama ostalima? Poznato nam je da ima onoliko putova do Boga kolko ima ljudi. Svatko je originalan i svatko od nas ide svojim putem, a isti nam je cilj. Otajstvo utjelovljenja Isusa u krilu Marije Bezgrešne ostaje otajstvo neshvatljive Božje ljubavi, ali ujedno i arhetip za svakog od nas. Bog se utjelovljuje i u 21. stoljeću, a to se, vjerovali ili ne, događa u svakome od nas koji smo stvorenu na sliku Sina i to po njemu i za njega (Kol 1,16). Bog se i danas nastoji ušatoriti u svakome od nas na njemu poznat način. On to čini po svetim sakramentima koji su naša hrana, po Pismu i pobožnosti. Sakramenti su ti koji su najizvrsniji put po kojemu Bog i danas uprisutnjuje sebe u čovjeku. Njegovo evanđelje, radosna vijest govori nam o putu, a taj naš put je Isus Krist kroz kojega mi prolazimo. Ako kršćanskom životu želimo ozbiljno pristupiti onda ćemo ga razumjeti samo kao onoga koji traži, iziskuje i zahtjeva. Ozbiljnog pristupa nema bez istinske molitve koja je parrhesia, a odnosi se i na Boga i na čovjeka. Njome se označava potpuna otvorenost, ljubav, istina i predanje bez pridržaja. Krist je vrhunac Očeve parrhesie koji je to nama omogućio, veli nam Hans Urs von Balthasar. Taj put je put muke, tjeskobe, rada, ustrajnosti te je to onaj uski Isusov put koji vodi u život. To je umiranje sebi da bismo se rodili i živjeli Bogu. Bog sve zna i njemu nisu problem ni naši grijesi i ni naše nesavršenosti. On je onaj koji izgara od želje za nama i on nadopunjava ono što nama nedostaje. On ne želi da mi postanemo bolji i svetiji kako bi se s njim družili i hodali, nego je on onaj koji će nas osloboditi i posvetiti. Bog Isusa Krista želi i nudi nam da ga već sada započnemo slaviti i ljubiti onakvi kakvi mi jesmo jer on je onaj koji nas takve ljubi i prihvaća. Na takvom putu i zajedničkom hodu iskrena i potpuna predanja mi nećemo moći ostati isti kao i prije susreta i hoda. Drugog puta nema.
Put koji nam je pokazao Isus Krist jest put našeg ulaženja u odnos sa Svetom Trojicom. Trojstvo koje nas je stvorilo, otkupilo i posvetilo, u sebi je sama ljubav i odnošajnost u ljubavi. To je perihoreza uzajamnog prožimanja i skladne napetosti u ljubavi u koju mi započinjemo stupati samom željom. Sveci su bili ljudi kao i mi, ali njihova posebnost je u tome što su oni željeli da se Bog Isusa Krista proslavi u njihovom životu. Ta ih je želja vodila i nosila u svem njihovom hodu jer su Bogu povjerili svoje srce bez pridržaja. Hodimo i mi u toj novosti života ususret svetkovini Gospodinova rođenja.
