Kristovo je uzašašće, kako nam govori današnja zborna molitva, i naše uzdignuće.
Sjećanje me vraća u razdoblje prije odgovora na Božji poziv. Iskusujući vlastitu nemoć pred zbiljom, uvijek iznova su mi se nametala temeljna životna pitanja. Pitanja o sebi, životu i Bogu. Ostajao sam obavijen povojima nejasnoće i zbunjenosti koji su me uvlačili u nesigurnost i strah. Traganje za Bogom rađalo se iz pritisnutosti teškoćom života. Nemir srca me stalno nukao na susret s Bogom. Moji su se susreti zbivali na jednom Brdu. Ono je bilo mjesto istinskoga susreta s Bogom. Uzdizalo me iznad običnosti, briga svakidašnjice i teškoće življenja. Svaki je korak za me bio korak uspinjanja i približavanja Bogu.
Na samome bih brdu redovito ostajao u molitvi i promatranju križa. Sâmo promatranje križa duboko me doticalo. Ono je činilo srž susreta. Gledajući križ gledao sam Boga. Njegova prisutnost nije bila opipljiva niti predočiva. Bila je živa. Bog mi nije tumačio svoju Ljubav. On me uvodio u iskustvo Ljubavi. Zbunjenost pred životom i pozivom postajala je zbunjenost pred Ljubavlju kojom me Bog ljubi. Ona se krila u vlastitoj nevjeri u svemoć Božje ljubavi.
U današnjem se evanđeoskom odlomku (Mt 28, 16-20) učenici uspinju na goru. Izraz »padoše ničice« nam govori o posebnosti ovoga susreta s Isusom. Taj je susret očito drugačiji od drugih. On uvodi učenike u drukčijost života, u drukčije iskustvo Kristove prisutnosti. Upravo zbog toga možemo primijetiti kako »neki posumnjaše«. Učenici su, unatoč ukazanjima Uskrsloga, i dalje ostajali u nerazumijevanju i zbunjenosti. I sveti Luka u Djelima apostolskim nam to izriče riječima: »Galilejci, što stojite i gledate u nebo?« (Dj 1, 11) Njihove nejasnoće nisu bile izbrisane. Od njih se traži pogled vjere koji će moći prihvatiti odsutnu Kristovu prisutnost. Prisutnost po Duhu.
Kristovo je uzašašće, kako nam govori današnja zborna molitva, i naše uzdignuće. Unatoč nerazumijevanju i zbunjenosti koju ono pred nama izaziva (usp. Dj 1, 6-8), ne ostajemo prikraćeni za iskustvo uzašašća. Krist nas, obećavajući Duha Svetoga, uvodi u svoju Slavu. Uvodi nas u ono što nam je pripravljeno. Vlastito uzdignuće obvezuje nas ne držati se visoko, nego sići s gore u prostor običnosti preobražavajući ga iskustvom neobičnosti. Potrebno je da vlastita zbunjenost Ljubavlju »zbuni« i drugoga jer smo u nadi svi pozvani u Slavu.
