Našemu vremenu nisu više potrebni novi putovi, nego novi suputnici. Suputnici obasjani novim životom i zorom proljetnoga buđenja.
Jedno od teških iskustava ljudi koji poučavaju druge trenutak je kada zapaze da unatoč dugomu i strpljivu trudu ono što govore nije usvojeno, dapače, često ostaje potpuno neshvaćeno. Put u Emaus potvrđuje kako i Isus prolazi učiteljsku sudbinu. Započinje iznova. Napor koji je uložen u prošlosti pada u vodu, a teško poučljivi slušatelji traže nov način poučavanja. Poznat je sadržaj koji Isus donosi dvojici učenika. Već za ovozemnoga života govorio je, tumačio i djelovao, otkrivao svoju svemoć, ali spominjao i tragični svršetak koji ga čeka kao i govor o uskrsnuću. Zbog svega ovog u učenicima još tinja nada. A mi se nadasmo... Isusova poruka i tumačenje nisu im novi. Međutim, Isus je nov. Hodi s njima kao Uskrsli, kao pobjednik nad strahom i smrti. Zapažamo da slušatelj reagira na novost, a poznate i često izgovorene priče umaraju. Ali kada se poznatu priču čuje iz drugoga kuta, na nov način, tako da nas pogodi i iznenadi, srce se probudi. Krščanski govor uvijek traži novinu one poznate i davno ispričane uskrsne priče. Iako stara, ona je vrelo novosti, jer nikada ne može biti do kraja izrečena. Stoga su obeshrabreni i besperspektivni kršćani koji pričaju o pogubnosti i porazu, čija se nada zakopava pri prvoj preprjeci nerazumijevanja i za koje Isus bijaše samo prorok, kojemu pripada dio povijesti kao mnogim drugima, oni kojima se Uskrsli pridružuje na putu traženja. Ne ide onima koji su ga ismijali i ubili, nego svojima koji su srca spora. Na toj stazi smisla otkrivamo Isusa kao učitelja milosti i života. On je jedini istinski Učitelj, jer uz njega imamo pravo ponovo započeti.
Učenici razgovaraju o svemu što se dogodilo. Isus slično polazi od prošlosti, govoreći o navještaju proroka i ispunjenju Pisama, ali tu ne staje, nego govori o slavi. Kršćanski navještaj sav je okrenut budućoj slavi koja dolazi u susret, a ne traga za smislom bolne prošlosti. Dok nam svijet govori da je važno imati svoj put, svoju opciju i životnu filozofiju, mi odgovaramo Kristovim primjerom i pridružujemo se izgubljenima i ožalošćenima, poput svetoga Franje, glasnika velikoga Kralja, poslanog na raskršća života. Našemu vremenu nisu više potrebni novi putovi, nego novi suputnici. Suputnici obasjani novim životom i zorom proljetnoga buđenja. Zavladao je umor, osobito u našoj domovini, od novih opcija koje bi trebale sve urediti. Izgubljeno je povjerenje u spasonosne teorije. Pamte se suputnici, osobito kada je bilo teško. One koji su palili srca jer su bili spremni i umrijeti za druge.
Bez uskrsne novosti svaki je govor težak. Jeruzalem tada ostaje mjesto porazne boli, a ne pobjedničkoga veselja. Preostaje bijeg u strahu i pogled okrenut od mjesta sramote, hod u pustinju u kojoj se ne živi nego umire. Emaus je pustinjska oaza koja govori da ima života tamo gdje se umire za drugoga, gdje se postaje suputnik patnje. Emaus mijenja naše korake u hod novosti, ushita i veselja. Hodimo kao nekoć Marija Elizabeti. I ona je tada bila ispunjena novim životom. Začetak našega ushita jest euharistija, stol života. Od njega započinje utrka života s veseljem u srcu i s proglasom života na usnama. K njemu se vraćamo kada skapavamo od gladi. U prostor između Jeruzalema i Emausa staje čitav naš ljudski život...
