Nada se ne može skrivati i ne može je nestati. Ona nikad ne umire, jer je od Boga.
Čovjek često razmišlja o svojoj budućnosti. Zanima nas što očekivati i kako se prema tome postaviti. Takve misli nameću i mnoga pitanja, nerijetko ispunjena nepovjerenjem, pa i strahom. Možemo li preživjeti ugrozu prirodnih sila koje mogu biti razaračke? Kako to da se znanost ubrzano razvija, a broj bolesnih, siromašnih i nezadovoljnih u stalnom je porastu? Mogu li zbilja svjetski moćnici jednim potezom ugroziti sigurnost sviju?
Luka pred nas stavlja Isusove riječi o konačnim događajima. Kao da nam se na trenutak otvara zastor budućnosti i dopušta pogled u ono što nas čeka. Ruševine, ratovi, gladi, pošasti, progoni, pojedinci koji djeluju herojski i ostatak koji je protiv njih. Kao predložak izrazito napeta i tragična filma. Mogu li se ipak u ovim slikama praha i krvi razabrati obrisi kršćanske nade? Ili je to još jedna priča o našoj propasti?
Apokaliptična su izvješća česta u ranokršćanskim spisima. Nalazimo ih tako u Marka, Mateja i Luke, na svršetku poslanice Korinćanima i u Apostolskim uputama, Didache. U antičkim poučnim spisima vrijedi da se na kraju zapisuje ono što je za čitatelje najvažnije. Autori su tako svjesni situacije kršćanskih zajednica, njihovih poteškoća, bilo u židovskom, bilo u poganskom svijetu. Navještaj Isusa potreban je odvažnosti, te mlada Crkva trpi mnoga progonstva. Osobito na njih nailazimo u Djelima apostolskim, gdje se u Stjepanovoj i Jakovljevoj smrti potvrđuju riječi progona današnjega Evanđelja. Pored ovoga, Luka koji Evanđelje piše poslije 80. godine, vidi i ispunjenu Isusovu prijetnju o židovskom hramu, da se neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen, budući da ga je već 70. godine srušila rimska vlast. Po tome događaju kršćani su upozoreni da Isusovu poruku ne vežu isključivo za zapanjivost oka, moć građevine ili vlast institucije. Crkva je mnogo više od divnog kamenja. Zato se i isplati katkada za nju trpjeti. Onima koji su progonjeni i na koje su podignute ruke, Evanđelje pruže ohrabrenje. Ne treba snagu trošiti na obranu, nego isključivo na navještaj. Čak i trenutci kada su na osuđeničkoj klupi, pred kraljevima i upraviteljima, postaju prilika za kršćansku poruku. Ne spašava stoga diplomatska samoobrana, već Duh svjedočanstva, koji riječi čini takvima da im se ne može suprotstaviti niti oduprijeti nijedan protivnik.
U čemu je naša kršćanska nada? Zar samo u kamenju mnoštva naših crkava i slavnoj povijesti? Ili pak u govoru lažnih proroka, koji plaše tvrdeći kako je uistinu sve loše i izopačeno, te kako je propast na pomolu? Ne odaju li time svoj strah? Je li zaista moguće nadati se, ali pri tome se što više prilagođavati pesimističnim očekivanjima, da slučajno ne bi zamijetili našu drukčijost? Nada se međutim ne može skrivati i ne može je nestati. Ona nikad ne umire, jer je od Boga. Stoga u liku Krista nakon govora o katastrofama koji prijete svijetu i čovjeku, govori o postojanosti koja spašava. Omeđuje granice katastrofe, poput Boga Stvoritelja, koji na početku stvaranja rastavlja tamu od svjetla, i svod koji dijeli vode od voda, te tako omogućuje život stvorenjima (Post 1, 3-10). Time kazuje da katastrofa nema posljednju riječ i da je on Gospodar povijesti, kakva god ona bila. Zato je naša nada opravdana, a svijetu koji strahuje potrebno obrazloženje nade koja je u nama (usp. 1Pet 3, 15).
Isus i kršćani zbilja govore o kraju ovoga svijeta, ali ne bez navještaja novoga kraljevstva koje je već među nama. To je govor nade koja iščekuje spasenje.
Luka pred nas stavlja Isusove riječi o konačnim događajima. Kao da nam se na trenutak otvara zastor budućnosti i dopušta pogled u ono što nas čeka. Ruševine, ratovi, gladi, pošasti, progoni, pojedinci koji djeluju herojski i ostatak koji je protiv njih. Kao predložak izrazito napeta i tragična filma. Mogu li se ipak u ovim slikama praha i krvi razabrati obrisi kršćanske nade? Ili je to još jedna priča o našoj propasti?
Apokaliptična su izvješća česta u ranokršćanskim spisima. Nalazimo ih tako u Marka, Mateja i Luke, na svršetku poslanice Korinćanima i u Apostolskim uputama, Didache. U antičkim poučnim spisima vrijedi da se na kraju zapisuje ono što je za čitatelje najvažnije. Autori su tako svjesni situacije kršćanskih zajednica, njihovih poteškoća, bilo u židovskom, bilo u poganskom svijetu. Navještaj Isusa potreban je odvažnosti, te mlada Crkva trpi mnoga progonstva. Osobito na njih nailazimo u Djelima apostolskim, gdje se u Stjepanovoj i Jakovljevoj smrti potvrđuju riječi progona današnjega Evanđelja. Pored ovoga, Luka koji Evanđelje piše poslije 80. godine, vidi i ispunjenu Isusovu prijetnju o židovskom hramu, da se neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen, budući da ga je već 70. godine srušila rimska vlast. Po tome događaju kršćani su upozoreni da Isusovu poruku ne vežu isključivo za zapanjivost oka, moć građevine ili vlast institucije. Crkva je mnogo više od divnog kamenja. Zato se i isplati katkada za nju trpjeti. Onima koji su progonjeni i na koje su podignute ruke, Evanđelje pruže ohrabrenje. Ne treba snagu trošiti na obranu, nego isključivo na navještaj. Čak i trenutci kada su na osuđeničkoj klupi, pred kraljevima i upraviteljima, postaju prilika za kršćansku poruku. Ne spašava stoga diplomatska samoobrana, već Duh svjedočanstva, koji riječi čini takvima da im se ne može suprotstaviti niti oduprijeti nijedan protivnik.
U čemu je naša kršćanska nada? Zar samo u kamenju mnoštva naših crkava i slavnoj povijesti? Ili pak u govoru lažnih proroka, koji plaše tvrdeći kako je uistinu sve loše i izopačeno, te kako je propast na pomolu? Ne odaju li time svoj strah? Je li zaista moguće nadati se, ali pri tome se što više prilagođavati pesimističnim očekivanjima, da slučajno ne bi zamijetili našu drukčijost? Nada se međutim ne može skrivati i ne može je nestati. Ona nikad ne umire, jer je od Boga. Stoga u liku Krista nakon govora o katastrofama koji prijete svijetu i čovjeku, govori o postojanosti koja spašava. Omeđuje granice katastrofe, poput Boga Stvoritelja, koji na početku stvaranja rastavlja tamu od svjetla, i svod koji dijeli vode od voda, te tako omogućuje život stvorenjima (Post 1, 3-10). Time kazuje da katastrofa nema posljednju riječ i da je on Gospodar povijesti, kakva god ona bila. Zato je naša nada opravdana, a svijetu koji strahuje potrebno obrazloženje nade koja je u nama (usp. 1Pet 3, 15).
Isus i kršćani zbilja govore o kraju ovoga svijeta, ali ne bez navještaja novoga kraljevstva koje je već među nama. To je govor nade koja iščekuje spasenje.
