Kristovo lice

U današnjoj liturgiji služba Riječi nam na izvanredan način očituje prisutnost odnosa koje imaju određeni red. To su relacije primanja i davanja. Od početka civilizacije ljudski odnosi bili su regulirani, određivani nekom vrstom normi u zajednici. U kršćanskoj zajednici prvo mjesto pripada Bogu. Na početku evanđelja današnje nedjelje Isus se obraća svojim učenicima na prvi pogled prezahtijevno. On traži od njih da oni njega ljube više od oca i od majke, od sina i od kćeri. Zahtijeva od njih da uzmu svoj životni križ i da pođu njegovim putem, inače ne će ga biti dostojni. On govori o potpunom polaganju života za njega. Na prvi pogled sve je prepuno samih traženja, naloga, i na neki način uvjetovanosti. Sve ide na liniji: Učini to ili me nisi dostojan. 
 

Bog trojstvene ljubavi nakon što je čovjek upao u stanje nespašenosti (grč. hamartija) nije ga ostavio, nego je 'pošao po svoga stvora'. Kako je pošao? Što je učinio? Pošao je iz lude ljubavi. Druga osoba Presvetog Trojstva poslana od Oca kao počela sveg života učinila je sve u svome predanju do kraja, do savršenstva na koje je bio pozvan Adam, prvi čovjek koji je 'zakazao'. Sada je on kao novi Adam izvršio posluh do kraja, do najvećeg poniženja koje je bilo moguće učiniti u ovome stvorenom svijetu. On se za nas predao do kraja, u potpunosti, u cijelosti, i to je bilo zahtijevno, ali silom Božjom ostvareno. Samim time što je on sve učinio za nas, nudi nam u slobodi isti put kojim je on kročio u zemaljskom životu. On nas poziva na puninu života tako što ćemo u redu prioriteta odnosa njega staviti na ono mjesto koje jedino njemu pripada, a to je prvo mjesto u našem životu. Tek tada krenut će nam 'sve od ruke'. Nudi nam da prihvatimo životni križ kao priliku, kao palicu i štap po kojem nas on odgaja, kao put po kojem ćemo doći njemu. On je od boli i smrti, od nečega najjadnijega i najtežeg za čovjeka načinio najljepšu pjesmu života i najljepši čin koji će ikada na zemlji biti učinjen. Tim činom mi samo otkupljeni, a čitavi kozmos doživio je novo stvaranje jer je se njegov Tvorac povezao sa stvorenim na nezamisliv način. I zbog toga svega, on u ljubavi biva zahtijevan kako bismo se svi mi jednoga dana okupili oko njega gdje će sve biti tako prožeto ljubavlju i blizinom Presvetog Trojstva koje je žudi za čovjekom. Trojedini Bog je na neki način nemiran u sebi dok čitavog ljubljenog čovjeka ne privede u samog sebe. Spoznaja toga već nas sada u slavljenju njega (doksologija) u isto vrijeme vodi i prema spasenju (soteriologija). 
 

Po utjelovljenju Isusa Krista svako lice čovjeka je Kristovo lice, svaki kršteni čovjek je drugi Krist. U njemu boravi Duh Sveti preko kojeg smo mi sjedinjeni s Kristom i po njemu s Ocem i stoga Isus može reći da onaj tko prima njegove učenike da u isto vrijeme prima i njega. Mnogi kršćanski mistici to potvrđuju, te nam tako sveti Ivan od Križa kaže da se u središtu duše nalazi Bog i ništa ga ne može od tamo ukloniti. Ovo otajstvo koje je preveliko danas je, nažalost, tako malo promišljano. Tko svog bližnjeg ne prihvaća, ne prašta mu i tko ga ne ljubi kao čovjeka koji je dijete Božje, odbacuje samog Boga pa bio toga svijestan ili ne. Čovjek je imago Dei i to će ostati unatoč padu, jer Bog ne može prekinuti svoju vjernost obećanju, nego ostaje vjeran unatoč svemu što njegov stvor čini. Bog je na neki način 'slab na čovjeka'.

Pokušajmo živjeti puninu evanđelja ne osvrćući se ni na koga, pa ni na naše najbliže koji će nas možda na početku gledati kao pomalo lude, ali lude radi Krista u ovome našem vremenu. To je tek život. Iskušajmo Boga u svome životu, ali ne gurajući svoje vlastite želje u prvi plan tako da ćemo postati robovi svojih želja koje mogu biti i dobre, ali tek kad zamolimo Isusa za mišljenje o toj stvari i njenom mjestu u našem životu nalazimo se na pravom putu prema punini života u zajedništvu s našim Gospodinom. 

.