Zasigurno možemo primjetiti kako Krist na izvanredne načine zahvaća u naše živote. Svjedoci smo kako je često očitovao svoju prisutnost u našim životima svojim djelovanjem koje je iscjeliteljsko i spašavajuće.
Njegov nauk je nov i snažan kako smo to čuli prošle nedjelje. Kao takav ljudima upada u oči, jer taj nauk označava novu kvalitetu, označava vlast i punomoć, a uz njega su vezana i čudesna djela, u prvom redu ozdravljenja o kojima slušamo u današnjem evanđelju. Prepoznajemo se u onima koji su pred Isusa donosili sve bolesne i opsjednute (Mk 1,32). Tako i mi sebe sa svojim strahovima, očajima, bezizlaznim situacijama i bolestima stavljamo u Kristovu prisutnost i blizinu, i molimo dar ozdravljenja.
Međutim, Kristov poziv ne staje i ne završava ozdravljenjem ili čudom, već je taj poziv plan trajnog nasljedovanja. Varamo se ako mislimo da je dovoljan samo jedan trenutak njegove blizine i kako će sve poteškoće nestati. Naša vjera je svakodnevno događanje. Stoga je potrebno trajno produbljivanje u Kristovoj prisutnosti, stalno preispitivanje i neumorna molitva. Cijeli nam je život darovan da mu se vratimo- da ozdravimo.
Krist je uvijek korak ispred nas. On će čitavoga života izmicati pameti i logici svojih učenika, u prvom redu Šimuna Petra. U trenucima kada svog učitelja žele nagovoriti da se vrati u grad, jer su svi na nogama, jer ga slave i veličaju, Krist odlučuje, nakon molitve i predanja svome Ocu, poći dalje "u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam" (Mk 1,38).
Nešto slično susrećemo kada Isus po prvi put najavljuje svoju muku, smrt i uskrsnuće, a Petar ga uzima na stranu i počinje odvraćati. Petar biva oštro ukoren jer mu "nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko" (Mk 8,33).
Kako shvatiti Isusa, njegov život, njegove riječi? Kao nekoć učenici, tako i mi stojimo pred upitnikom. On nas višestruko nadilazi, ali je opet onaj bliski, onaj na kojeg se možemo osloniti. Odgovore našim pitanjima jedino može dati molitva. Molitva koja čisti pogled, napose kada nam se čini da su svi na našoj strani, da smo stekli neki ugled i da nam sve ide od ruke. Takve su prilike vrlo opasne, prijeti nam opuštanje, uživamo u prošlosti, a sadašnjost nam izmiče iz pogleda. Upravo u trenucima kad nam se čini da je sve u najboljem redu potrebno je još žarče predanje Ocu. Najprije samog sebe a onda i svih onih koji su nam povjereni. Isus nam sam daje primjer, jer se rano ujutro povlači na samotno mjesto i moli (Mk 1,35).
Latinska izreka kaže kako ne napredovati znači nazadovati. U duhovnom životu nema stajanja niti praznog hoda. Ili se ide naprijed ili slijedi pad. Jer, dobro znamo kako smo nestalni. Zar primjer Isusovih učenika nije najbolji pokazatelj toga? Od hvale, veličanja i ushita do izdaje, straha i nevjere dijelilo ih je svega nekoliko koraka.
Molitva nas čini nenavezanima, a ujedno spremnima za ljude i životne situacije. Potrebna nam je sloboda, koja je dar molitve, da bi mogli biti za druge. Nije li to najljepše izrekao Pavao riječima: "Jer premda slobodan od sviju, sam sebe svima učinih slugom da ih što više steknem" (1 Kor 9,19). U tim je riječima odraz Pavlovog, ali i Kristovog životnog programa, kao i svakog vjernog kršćanina.
Međutim, Kristov poziv ne staje i ne završava ozdravljenjem ili čudom, već je taj poziv plan trajnog nasljedovanja. Varamo se ako mislimo da je dovoljan samo jedan trenutak njegove blizine i kako će sve poteškoće nestati. Naša vjera je svakodnevno događanje. Stoga je potrebno trajno produbljivanje u Kristovoj prisutnosti, stalno preispitivanje i neumorna molitva. Cijeli nam je život darovan da mu se vratimo- da ozdravimo.
Krist je uvijek korak ispred nas. On će čitavoga života izmicati pameti i logici svojih učenika, u prvom redu Šimuna Petra. U trenucima kada svog učitelja žele nagovoriti da se vrati u grad, jer su svi na nogama, jer ga slave i veličaju, Krist odlučuje, nakon molitve i predanja svome Ocu, poći dalje "u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam" (Mk 1,38).
Nešto slično susrećemo kada Isus po prvi put najavljuje svoju muku, smrt i uskrsnuće, a Petar ga uzima na stranu i počinje odvraćati. Petar biva oštro ukoren jer mu "nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko" (Mk 8,33).
Kako shvatiti Isusa, njegov život, njegove riječi? Kao nekoć učenici, tako i mi stojimo pred upitnikom. On nas višestruko nadilazi, ali je opet onaj bliski, onaj na kojeg se možemo osloniti. Odgovore našim pitanjima jedino može dati molitva. Molitva koja čisti pogled, napose kada nam se čini da su svi na našoj strani, da smo stekli neki ugled i da nam sve ide od ruke. Takve su prilike vrlo opasne, prijeti nam opuštanje, uživamo u prošlosti, a sadašnjost nam izmiče iz pogleda. Upravo u trenucima kad nam se čini da je sve u najboljem redu potrebno je još žarče predanje Ocu. Najprije samog sebe a onda i svih onih koji su nam povjereni. Isus nam sam daje primjer, jer se rano ujutro povlači na samotno mjesto i moli (Mk 1,35).
Latinska izreka kaže kako ne napredovati znači nazadovati. U duhovnom životu nema stajanja niti praznog hoda. Ili se ide naprijed ili slijedi pad. Jer, dobro znamo kako smo nestalni. Zar primjer Isusovih učenika nije najbolji pokazatelj toga? Od hvale, veličanja i ushita do izdaje, straha i nevjere dijelilo ih je svega nekoliko koraka.
Molitva nas čini nenavezanima, a ujedno spremnima za ljude i životne situacije. Potrebna nam je sloboda, koja je dar molitve, da bi mogli biti za druge. Nije li to najljepše izrekao Pavao riječima: "Jer premda slobodan od sviju, sam sebe svima učinih slugom da ih što više steknem" (1 Kor 9,19). U tim je riječima odraz Pavlovog, ali i Kristovog životnog programa, kao i svakog vjernog kršćanina.
