To je navještaj u našim zajednicama preko tako jednostavnih, svakidašnjih stvari jer muž i žena potpunim predavanjem jedno drugome navještaju onoga koji se za sve nas predao, roditelji rađajući i odgajajući djecu onoga koji je sam bio rođen te rastao i jačao, studenti onoga koji poznaje Pisma, građevinari onoga koji u tri dana gradi Hram, ekonomisti Neprocjenjivoga kojeg procijeniše sinovi čovječji, tehničar onoga koji je prikovan na jednu okomitu i jednu vodoravnu gredu, svećenici onoga koji je sam sebe žrtvovao, konačno i svi mi grešnici onoga koji je umro za grijehe naše.
Kad se po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu — kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! — i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića. Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče: »Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem sviju naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga.« Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: »Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan — a i tebi će samoj mač probosti dušu — da se razotkriju namisli mnogih srdaca!« A bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu. Kad obaviše sve prema Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu. (Lk 2, 22-40)
Danas slavimo blagdan Prikazanja Gospodinova u Hramu. Evanđelist Luka govori o revnosti Zakonu Marije i Josipa koji su donijeli Isusa u Hram da ga posvete Gospodinu, stoga Crkva danas slavi i Dan Bogu posvećenih osoba. Pečatom krštenja svi mi kršćani primili smo kršteničko svećenstvo te postali Bogu posvećene osobe čime smo pozvani, svatko u svojim prilikama, izvršavati dužnost tog svećeništva. Temeljna dimenzija svećeništva jest odnos sa zajednicom. U zajednici svatko od nas realizira vlastiti život. Međutim, stvar koja iznimno šteti svakoj zajednici, pa prema tome i svakodnevnom posvećivanju svakoga od nas, jest trač, ogovaranje.
U ovom Lukinom tekstu uz Svetu obitelj iznimno važno mjesto zauzimaju dva druga lika. To su Šimun i Ana. O Šimunu možemo reći da je stariji čovjek, već pred smrt koji želi vidjet što se to događa u Hramu. Stariji ljudi nerijetko su takvi, sve moraju vidjeti, sve znati, sve kontrolirati što tko radi. Ako oni to ne »snime«, kao da se nije ni dogodilo. Ana, žena veoma odmakla u godinama, ne razlikuje se puno od tog starca. Udovica je i ne zna što bi drugo radila, nego po cijele dane i noći molila i uz to gledala što drugi oko nje rade. Ovo dvoje ljudi našlo se u Hramu kada je sirotinja (dvije grlice ili dva golubića su prinos siromašnih) iz tamo nekog galilejskog grada Nazareta (za Židove toliko nevažan grad da niti jednom nije spomenut u Starom zavjetu) došla s djetetom da izvrše Zakon Gospodnji. Savršeno društvo za trač. Njih dvoje staraca i sirotinja koja je izvrstan materijal za tračanje. Usuđujemo se reći da tračaju jer govor o nekomu kojega jedva da i poznaju, i to o stvarima koje nisu vidjeli, a imajući u vidu bijedu u kojoj vide to dijete, nije ništa drugo nego trač. Da, ono što mi svakodnevno činimo, ma koliko toga bili nesvjesni i koliko god nam to u našim susretima s drugima bilo automatsko i koliko god uvjeravali sebe da u tom nema ništa loše. Međutim, to je ono što tako često uništava naše odnose, što razotkriva namisli mnogih srdaca.
Sada kada smo izbanalizirali ulogu ovo dvoje svetih ljudi, vratimo se na poruku koju nam daje ovaj evanđeoski tekst. Naučimo se tračati od ovo dvoje ljudi kako bi naši svakodnevni razgovori počeli sličiti na razgovore doista Bogu posvećenih osoba. Ovo dvoje ljudi ne govori o sadašnjem stanju, siromaštvu, bijedi i neznatnosti ovoga djeteta. Oni se ne ograničavaju na tome, to im nije prepreka da vide stvarnost, da vide spasenje, da vide veličinu u njemu. To nije tek puko brbljanje, nego su to riječi potaknute od Duha Svetoga. Oni su proroci. To je ono što nedostaje nama. Biti proroci. Vidjeti u svakom čovjeku mogućnost otkupljenja. Ne zaustavljati se na trenutnoj situaciji bilo kojeg čovjeka ma kako ona beznadna bila, nego vidjeti u svakom čovjeku ovo dijete koje je donijelo spasenje svakomu narodu, svakomu od nas, onomu koji nam ide na živce. Luka nam kroz ovaj događaj i ovo dvoje ljudi, slikama, izborom riječi, rečeničnim konstrukcijama ne naviješta ništa drugo doli muku i smrt tog djeteta po kojima smo otkupljeni.
Zadaća nas kršćana, nas proroka, nas Bogu posvećenih osoba jest biti poput ovo dvoje staraca – naviještati spasenja koje je došlo u osobi tog siromašnog djeteta iz Nazareta. To je navještaj u našim zajednicama preko tako jednostavnih, svakidašnjih stvari jer muž i žena potpunim predavanjem jedno drugome navještaju onoga koji se za sve nas predao, roditelji rađajući i odgajajući djecu onoga koji je sam bio rođen te rastao i jačao, studenti onoga koji poznaje Pisma, građevinari onoga koji u tri dana gradi Hram, ekonomisti Neprocjenjivoga kojeg procijeniše sinovi čovječji, tehničar onoga koji je prikovan na jednu okomitu i jednu vodoravnu gredu, svećenici onoga koji je sam sebe žrtvovao, konačno i svi mi grešnici onoga koji je umro za grijehe naše.
Jeruzalem, 26. siječnja 2019.
