Dobro je još jednom ponoviti što dobivaju oni koji Krista primaju, koji dopuštaju zarobiti se njegovom beskrajnom ljubavlju i koji postaju njegovi: A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja (Usp. Iv 1, 12).
Božićna osmina je iza nas. Svetkovinu Rođenja Gospodinova slavili smo kroz osam dana, sjećajući se tog važnog trenutka u povijesti spasenja. Pred nama je nedjelja i to druga po Božiću. Liturgija ove nedjelje pred nas stavlja tri teksta: jedan starozavjetni i dva novozavjetna biblijska odlomka te psalam 147.
Prvo čitanje iz knjige Sirahove (Sir 24, 1-2. 8-12) pjeva pohvalu mudrosti i navješćuje vječnu Mudrost koja će doći i nastaniti se posred izabranog izraelskog naroda. Po Kristovom navještaju spasenja za sve ljude cijelo čovječanstvo postalo je izabrani Božji narod. Krist – ta vječna Mudrost želi se nastaniti posred svega čovječanstva i cijelo čovječanstvo privući k spasenju.
Drugo čitanje iz poslanice Efežanima apostola Pavla (Ef 1, 3-6. 15-18) Krista označuje kao onoga po kome smo svi mi predodređeni za posinstvo. Apostol naglašava da smo u Kristu izabrani za Boga da budemo sveti i bez mane (usp. Ef 1,4) pred njim. Velika je to spoznaja – da smo izabrani za Boga. Po samom svom stvaranju u nas je utkana čežnja za Bogom i tu čežnju može ispuniti samo Bog. Čovjek tražeći Boga dolazi do spoznaje da Bog njega traži. Zato se dogodila betlehemska štalica, zato se dogodio Jordan, Jeruzalem, Kalvarija i uskrsnuće. Bog traži čovjeka. Čovjek je ljubljen. Veličanstvena spoznaja. Živeći u toj spoznaji čovjek otkriva koje li nade u pozivu njegovu (Ef 1, 18), otkriva svoje ispunjenje – koje je jedino u vječnosti – i onda bude kadar živjeti predokus te punine već ovdje na zemlji, jer: Kraljevstvo je Božje među vama (usp. Lk 17,21).
U evanđelju Druge nedjelje po Božiću (Iv 1, 1-5. 9-14) sveti Ivan izriče jednu od temeljnih istina kršćanske vjere, na kojoj počiva cijelo kršćanstvo. Isus Krist utjelovljena je Božja Riječ. Bog je među svojim narodom bio prisutan u šatoru, a sada je Bog u Kristu živa prisutnost među tim narodom. Dok je svim svijetom vladala tama, na svijet je došlo pravo svjetlo koje tama ne može obuzeti. To svjetlo svojima dođe i njegovi ga ne primiše (usp. Iv 1, 11). U ovom posljednjem retku nalazi se velika snaga i velika mudrost. Možemo sada nadugo i naširoko pisati o svakoj riječi izrečenoj i tumačiti je do u detalje, ali jednostavno vjerničko srce kadro je primijetiti dvije stvari i postaviti si dva pitanja.
Prvo pitanje: Jesam li Isusov? i drugo pitanje: Primam li Isusa, ili ga odbacujem? To su teška i odgovorna pitanja i na njih je čovjek kadar odgovoriti isključivo kao pojedinac. No dobro je još jednom ponoviti što dobivaju oni koji Krista primaju, koji dopuštaju zarobiti se njegovom beskrajnom ljubavlju i koji postaju njegovi: A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja (Usp. Iv 1, 12). Čini se da izbor i nije tako težak!
