Vjerovati Bogu podrazumijeva prihvaćanje svega onoga što Bog jest, i što on može. A mi vjerujemo u jednoga Boga, Oca svemogućega!
Isus Krist je Bog. On je Gospodin. Božji Sin. Prošao je zemljom čineći dobro. Ozdravljao je, liječio, činio mnoga znamenja i čuda. Čuda koja činiše bila su potvrda njegova mesijanstva. Stalan znak koji ga je pratio.
Na njegovo djelovanje narod u Izraelu nije mogao ostati ravnodušan. Hrlili su za Isusom, željeli ga vidjeti, dotaknuti. U gotovo svakom izvještaju o njegovim znamenjima za Isusom hrli, trči mnoštvo. Isus je bio popularan. Narod ga je volio. Ali i on je volio narod. Jer sve što je činio, činio je iz ljubavi prema čovjeku.
Pročitaj ovaj evanđeoski odlomak (Iv 6, 1-15)!
I tako jednom Isus dođe na drugu stranu Tiberijadskog mora. Uspeo se na goru i tu bio sa svojim učenicima. Vidjevši silan svijet koji mu dolazi postavlja pitanje Filipu. U pitanju je zamka. Kušnja za Filipa. Znao je Isus što će učiniti, ali je htio malo 'trznuti' Filipa. Nakon toga sâm od sebe istupa Andrija. I on je na sličnoj liniji s Filipom. Sugestiraju, traže rješenja, žele pomoći, ali nemaju načina. Isus ima rješenja. Uvijek. Isus hrani ljude, ljudi se nasitili, najeli.... Učenici skupljaju ono što je ostalo. Zanimljivo, ostalo je dvanaest košara. Pretpostavljamo, za svakog učenika po jedna. Ljudi to gledaju, vele da je Prorok, žele ga za kralja, ali Isus se sklanja od svjetine otišavši u samoću.
I tako bi to sve bila jedna lijepa priča koja bi u nama trebala izazvati divljenje i još koješta. Zamisliti Bogočovjeka koji čini čuda, umnaža kruha, ljudi ga žele za kralja, a on ne će, iako ima sve predispozicije da to bude. Pišem ponovno one tri rečenice s početka kako bismo 'utvrdili' gradivo (sada s uskličnicima).
Isus Krist je Bog! On je Gospodin! Božji Sin!
Isus nisu potrebne zemaljske časti i odličja. Nije mu potrebna niti ljudska hvala. Ništa od onoga što mi mislimo da mu treba. Isus je prvenstveno došao radi nas. Spasiti nas. Mi ne možemo njemu pomoći, ali on nama da! A kako bismo i mi jednog dana bili tamo gdje je on, trebamo njega prihvatiti kao kralja naših srdaca. Trebamo njega prihvatiti kao Spasitelja i to ne bilokakvog nego svemogućega. Isus je svemoguć, svemoćan.
A Isusa prihvaćamo vjerom. Ja vjerujem. Ako već ne vjerujem, onda barem želim vjerovati.
Sada opet pročitaj odlomak.
Sada ćemo stvari tumačiti vjerom.
Za njim hrli mnoštvo. Mnoštvo je Isusu vjerovalo. Ljudi imaju svojih problema, poteškoća, potreba i traže izlaz, traže spas. Prihvaćaju Isusa jer im daje ono što treba, pravu, nepropadljivu hranu. Nije li on Kruh života?! (usp. Iv 6, 35). Narod ga je prihvaćao jer je on svojim djelima svjedočio ono što je govorio. Narod nije znao da je on Bog, ali su vjerovali da jest! Dakle, iako su ga gledali oči u oči, opet su ga morali vjerom prihvatiti. Ja vjerujem!!!
Isus kuša Filipa. Filipe, Filipe! Isus od tebe traži vjeru. Zašto bi te inače kušao pitanjem: Gdje da kupimo kruha da ovi blaguju? (Iv 6, 5-6). Prihvatiti Isusa vjerom znači potpuno mu vjerovati, vjerovati da on čini čuda, a ne ja. Vjerovati da on može riješiti stvari, a ne da ja 'razbijam' glavu što i kako učiniti. Rješenje problemâ prvo treba tražiti na koljenima, pred Isusom. Ali, šta ćeš, moramo malo 'mozgati' i praviti se spasiteljima ovoga svijeta i misliti da se bez nas ne može. Tu dolazi Gospodin Isus koji govori da bez njega ne možemo učiniti ništa! (usp. Iv 15, 5).
Eto Andrije! Andrija je na istoj valnoj duljini kao i Filip, ali ne razbija glavu novcima. On primjećuje jednog dječaka koji ima nešto kruha i ribica. Ali što je to za tolike? (Iv 6, 9). I ovdje imamo zrnca nevjere. Toliko hodi s Isusom, očima gleda sva njegova čuda, sluša živoga Boga i opet nevjera! Nevjera, nevjera, nevjera.... Samoća nevjere!
Da ne bi došlo do neke zabune, želim poći od sebe. Nisam (još) kanonizirani svetac. Svi apostoli su sveci, osim Jude Iškariotskog. I naši junaci Filip i Andrija su zdesna Bogu i gledaju ga licem u lice. Oni su nam primjeri da se svetost ne postiže tako lako. Primjeri su nam da vjera nije stalan čin, nego čin koji se produbljuje, raste i razvija se u čovjeku.
Ja bih postupio kao njih dvojica. Tražio bih milijun rješenja i imao na stotine prijedloga i tek kad ništa ne bi 'upalilo' onda bih prišao Isusu. Manje-više se tako događa kod nas ljudi. Dičimo se vjerom, a ipak se trebamo upitati u što to mi vjerujemo. Jer vjerovati u Boga nije isto što i vjerovati Bogu!!! Vjerovati Bogu podrazumijeva prihvaćanje svega onoga što Bog jest, i što on može. A mi vjerujemo u jednoga Boga, Oca svemogućega! Svemogućnost je nužno i jedino Božji atribut, ali atribut preko kojeg Bog na nama i u nama čini čuda!
U istoj smo poziciji kao Isusovi učenici. Na svakom euharistijskom slavlju blagujemo Kruh života, živoga i stvarnog Isusa. Na svakom euharistijskom slavlju slušamo i čitamo Božju riječ. Svako euharistijsko slavlje je susret s Isusom i svako slavlje je susret i nas ljudi. U tom euharistijskom hodu prijeti nam opasnost da zatomimo u sebi čežnju za Bogom, da se oglušimo na Božju riječ, da počnemo sumnjati u Božju svemogućnost. Nije toliki problem ako postoje klice sumnje, ali je problem ako se iz tih klica razvije biljka sumnje. Nastojmo prepreke sumnje preskakati onom vjerom koja preskače zidine i gore prebacuje. Sjetimo se onoga početnog euharistijskog pozdrava: Gospodin s vama! Sjetimo se Isusovih riječi: Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta! Sve to prihvaćamo vjerom! Samoća vjere!
Isuse, vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri! (usp. Mk 9, 24)
Pomolimo se:
Bože, zaštito i uzdanje naše, bez tebe ništa nije valjano, ništa sveto. Umnoži nad nama svoje milosrđe, da se po tvome promislu i vodstvu tako služimo zemaljskim dobrima te srcem prionemo za nebeska. Po Gospodinu našemu, Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje, u jedinstvu Duha Svetoga, Bog po sve vijeke vjekova. Amen!
