Sva svoja obećanja prema nama je izvršio. Red je na nama. Sve nam je dano – samo to trebamo prihvatiti i pripremiti se na žrtvu koja nas neće zaobići te tako doći do pobjede.
Na današnji dan se sjećamo Isusove Posljednje večere te ustanovljenja sakramenata svećeničkog reda i euharistije. To nam je Isus ostavio kao svoju oporuku kako bismo i dalje bili tješnje združeni s Njim onda kada ga ne budemo više vidjeli u tjelesnom obliku. Sve to On sada i od nas očekuje. Da i mi s njim budemo, ali se često dogodi da ovu oporuku nekako zanemarimo. Kao da oglušimo na one Njegove riječi: „Ovo činite meni na spomen.“
Spomen na taj događaj nije ništa manji od samoga događaja. Uspomena na njega vrijedna je kao i on sam. I Pavao nam u svojoj poslanici kaže da kad god obnavljamo uspomenu na taj događaj – „smrt Gospodnju navješćujemo dok On ne dođe.“ Isus želi trajno ostati s nama i to je još jedno, od mnogih, svjedočanstvo ljubavi koju ima za nas. Nije to mala stvar ako ju na pravi način shvatimo. Od nas se ne traži mnogo nego da obnavljamo uspomenu na Isusovu oporuku. Na taj način ćemo ju, na najbolji način, ispuniti.
Od nas to Isus ne traži kako bi nam nešto nametnuo, nego kako bi nas još približio sebi onda kada mi pomislimo da je daleko. Sve ono što je On činio zadnju večer moramo razumjeti. Ono pitanje koje su apostoli čuli tu večer „Razumijete li što sam vam učinio?“ postavljeno je danas i nama. I meni i tebi. Bez iznimke. I mi smo jedni drugima pozvani i prati noge i davati se jedni drugima i jedni s drugima blagovati. A blagovanje za istim stolom je jedan od najjačih svjedočanstava zajedništva. Ne možeš blagovati za istim stolom sa bilo kim.
Sada kreće početak onoga zbog čega je Isus došao na svijet. Toga je svjestan te se ide pomoliti prije toga trenutka. I tu nam daje primjer. Prije velikih trenutaka i odluka moramo potražiti tišinu, u njoj se posavjetovati s Onim „koji nas je do kraja ljubio“. Samo tako ćemo moći donijeti ispravnu odluku. A, snagu za izvršavanje tog zahtjeva koji se pred nas stavlja kako bismo ostvarili tu odluku možemo dobiti u pričesti. I to nam je Isus danas ostavio.
U tom ga liku moramo naučiti prepoznavati. Nije to samo obični bijeli, okrugli komad kruha. Nije samo onako malen. Zapravo, to je nešto najveće što čovjek može uzeti u ruku i primiti u sebe. Ako smo svjesni da Boga ništa ne može obuhvatiti, čak ni sve ono što oko sebe vidimo i ne vidimo, onda moramo shvatiti veličinu Božje poniznosti kada se udostojao ostati s nama u liku malenoga komada kruha. Velika je to milost koju smo od Njega primili. A sve to samo zbog nas.
Ako ćemo biti iskreni prema sebi, onda znamo da uvijek pokušamo izvršiti na najbolji način oporuku sebi dragih ljudi do kraja. Ponekad nas to košta i živaca i novaca, ali smo spremni na žrtvu. Nemamo onda razloga ne potruditi se oko izvršavanja ove najveće oporuke ikada ostavljene. Isus je sa svoje strane sve učinio što je mogao. Sva svoja obećanja prema nama je izvršio. Red je na nama. Sve nam je dano – samo to trebamo prihvatiti i pripremiti se na žrtvu koja nas neće zaobići te tako doći do pobjede. Možda ćemo se u muci i mi znojiti krvavim znojem – tu nismo sami, Bog je to već prošao. Možda ćemo se osjećati usamljeno i ostavljeno od najbližih u teškim trenucima – Isus je i to već prošao. Možda ćemo se osjećati izdanima od strane prijatelja, ali – Isus je bio poljupcem izdan od svog prijatelja. Ni tu nismo sami. Ne zaboravimo na to da je Isus sve to za nas već prošao kako bi nam ostavio primjer i pokazao da je to pravi put. Ako su stvari u savršenom redu – tek onda nešto nije u redu. Ako smo kušani – sve je u redu.
