Zakej je ostao isti, ali njegove su sposobnosti i sklonosti sada usmjerene drukčije. I dalje je niskoga rasta, ali sada raste dijeleći drugima od svoga.
Lk 19, 1-10
U ono vrijeme:
Uđe Isus u Jerihon. Dok je njime prolazio, eto čovjeka imenom Zakej. Bijaše on nadcarinik, i to bogat. Želio je vidjeti tko je to Isus, ali ne mogaše od mnoštva jer je bio niska stasa. Potrča naprijed, pope se na smokvu da ga vidi jer je onuda imao proći. Kad Isus dođe na to mjesto, pogleda gore i reče mu: »Zakeju, žurno siđi! Danas mi je proboraviti u tvojoj kući.« On žurno siđe i primi ga sav radostan. A svi koji to vidješe stadoše mrmljati: »Čovjeku se grešniku svratio!« A Zakej usta i reče Gospodinu: »Evo, Gospodine, polovicu svog imanja dajem siromasima! I ako sam koga u čemu prevario, vraćam četverostruko.« Reče mu na to Isus: »Danas je došlo spasenje ovoj kući jer i on je sin Abrahamov! Ta Sin Čovječji dođe potražiti i spasiti izgubljeno!«
U ovom se evanđeoskom odlomku spominje grad Jerihon, koji je jedan od najstarijih drevnih gradova u svijetu. Bio je carinska postaja u Arabiji, a smješten je oko devetnaest milja sjeveroistočno od Jeruzalema, na zapadnoj strani rijeke Jordan, blizu ušća Mrtvoga mora. Bio je poznat po balzamu od drveta i palmama (rimski državnik Marko Antonije ga je kasnije darovao Egipatskoj kraljici Kleopatri). Jerihon je jedan od prvih gradova koje je Jošua osvojio s izraelskim narodom u Kanaanu.
Zakej je, kao i Matej (Levi) carinik, bio društveno izopćen zbog svog posla. Na hebrejskom jeziku „zakej“ ima značenje “čistˮ ili “nedužanˮ, a Zakej će ispuniti smisao svoga imena u susretu s Isusom. Živio je ugodno plijeneći svoj narod, uzimajući im novac za porez Rimljanima. Kao carinik za Židove je bio grešnik, a kao bogataš za Isusovu radosnu vijest bio je „teški slučaj“, misleći tu na Lk 18,24. U tom čovjeku koji, čini se, živi samo za novac i koji je okaljao svoju vjernost i pripadnost Božjemu narodu, živi goruća želja da vidi Isusa.
Čovjeku dolazi spasenje kroz gledanje i slušanje. Zakej je vjerojatno imao kompleks manje vrijednosti zbog niskog rasta. Trpio je neugodnosti u društvu, što nije mogao prihvatiti i vjerojatno se htio dokazati. I taj kompleks budi u njemu stanovitu agresivnost. Mora i on pokazati tko je i što je. Prihvaća dužnost nadcarinika, tj. cariničkog starješine i bogati se u svojoj službi. Nije mario što ga svi preziru, bitno mu je da ga se svi boje i da ima moć nad njima. No sve se promijenilo kad je Isus došao u Jerihon. Grad se uskomešao, ali i tu Zakeju opet smeta njegov niski rast – od mnoštva ne može vidjeti Isusa ni prići mu. Kao što zbog mnoštva i niskoga rasta nije mogao vidjeti Isusa, a to je želio penjući se na smokvu, tako se i zbog niskoga rasta nije mogao doživjeti vrijednim pa se trebao uspeti i na društvenoj ljestvici. Postati nadcarinikom je možda bilo njegovo nagnuće da svoje nedostatke riješi uzdizanjem iznad drugih. Nizak rast nije nevažan detalj, ukoliko uzmemo u obzir da on traži nadomjestak na nekomu drugomu području.
Isus je ugledao Zakeja i rekao mu da žurno siđe. Mnoge su mogućnosti susreta s Isusom, a mi se možda samo želimo uspeti na neku našu uzvisinu s koje ga želimo gledati. Možda je i nama potreban žurni silazak? Susret s Isusom u Zakeju je postojeće sposobnosti okrenuo u drugom smjeru. Karakter je ostao isti, ali njegove su reakcije sada usmjerene na izgradnju odnosa. Isus opaža Zakeja. U trenutku susreta s Isusom Zakej opaža da je opažen. Da je Zakej samo uspio vidjeti Isusa, a sam nije osjetio da je viđen, ništa se ne bi promijenilo. Njegovo bi uspinjanje na smokvu nalikovalo njegovu penjanju po društvenoj ljestvici. U trenutku kad je opazio da je viđen - sve se promijenilo.
Isus prvi progovara. Poziva ga da žurno siđe. Ne više prema gore, iznad drugih, nego dolje, natrag među druge. Treba se spustiti na zemlju i prihvatiti samoga sebe. Da susretne Isusa, nije trebao stati na povišeno mjesto - pred Isusom može u potpunosti biti ono što jest. Najprije se osjeća prihvaćenim i potvrđenim. Cijeli se život krivo potvrđivao, a sad mu je istinsku potvrdu života darovao Isus.
Zakej otvara svoju kuću i svoju kesu s novcem. Polovicu odmah daje siromasima, a prevarenima vraća četverostruko. Ovo je vrlo važna gesta. Pokazuje da su njegov rad i zarađivanje bili oduzimanje od siromašnima, oduzimanje onog što je potrebno za život. Zakej se nije toliko mnogo obogatio svojim radom, koliko zakidajući druge. Iskreno priznaje da je, nažalost, varao. Susret s Isusom kao da mu je otvorio srce, odriješio kesu, probudio osjećaj za pravednost i otvorio vrata širokogrudnosti. Tamo gdje je vladao žar za zaradom i uspjehom, sada je došla iskrena pozornost i osjetljivost za siromašne. Zakej je ostao isti, ali njegove su sposobnosti i sklonosti sada usmjerene drukčije. I dalje je niskoga rasta, ali sada raste dijeleći drugima od svoga. Zakej više ne mora biti iznad Isusa i drugih da bi nešto vrijedio. Zakej je i dalje bogat, ali sada polovicu daje siromasima. Isus ga naziva sinom Abrahamovim, kao da ga vraća u Abrahamovu obitelj. Bio je židovske krvi i židovskog podrijetla, ali je svojim radom izišao iz solidarnosti sa svojim narodom. Zakej je sada slobodan i ozdravljen od svog kompleksa te smije biti ono što jest i vidi svoju vrijednost u Isusovoj blizini.
Pripovijest o Zakeju jest pripovijest o našem životu, pripovijest o tome kakav naš život može biti. Možemo li mi danas zamijetiti Gospodinov glas u našem domu i našoj nutrini? Kad je Zakej čuo da Isus želi biti njegov gost, požurio je s drveta i primio ga s radošću. Što mi činimo? Hoćemo li čekati i odgađati ili ćemo danas otvoriti vrata naše nutrine i dopustiti da se naš siromašni dom pretvori u Gospodinov stan? Bog u Isusu iz Nazareta dolazi i k nama! Doista, ono najodlučnije u našem životu često se događa neočekivano, kao Božji dar. Od slijepaca iznenada postajemo ljudi koji jasno vide sve u sebi i oko sebe. Kao vjernici smijemo s psalmistom govoriti: „Gospodine, ti moju svjetiljku užižeš, Bože, tminu moju obasjavaš: s tobom udaram na čete dušmanske, s Bogom svojim preskačem zidine“ (Ps 15, 28-30).
