Možemo s pravom reći da Isus voli snalažljive. Snalažljive koji su spremni zaobići normu koja zarobljava, uske okvire koji nas čine farizejima – robotima koji slijepo ispunjavaju zakon, snalažljive koji su spremni izdignuti se iznad prosječnosti i otkriti slobodu.
Mnogo je toga u našem životu što nas odvlači jedne od drugih i od Boga. Svjedoci smo i kreatori svijeta u kojem se čovjeku često oduzima ono dostojanstvo utkano u njegovu bît samim činom stvaranja. Živimo u vremenu u kojem često ljudi pričaju, ali ne slušaju; govore, ali ne razumiju. I nije to zapravo ništa novo. To je jedna stvarnost koja se kao light motiv provlači kroz čovjekovo postojanje od Adamova grijeha.
Ipak, postoje ljudi koji su opreka ovome gore napisanome, ljudi u čijem pogledu, osmijehu, držanju i riječima postajemo svjesni da nas slušaju i žele nas čuti, kad nam govore da nas žele razumjeti. Nisu oni tako ni rijetki, ali nekako kao da netko želi da se za njih ne čuje, jer uživa u svijetu u kojem vlada kaos nerazumijevanja, nebrige i neljubavi za drugoga. Znamo mu ime, upisano je na prve stranice Biblije. To je Otac laži, koji se služi raznim oružjem da bi došao do svoga cilja. Isus Krist bio je jedan od takvih ljudi, čista suprotnost onome što je postojalo do tada u židovstvu i svijetu uopće. Mase su hrlile čuti njegovu riječ, gledati njegove geste, moliti se zajedno s njime, dotaknuti skute njegove haljine, a on ih je prihvaćao i sve ih primao otvorena srca. I dolazili su k njemu ljudi različitih profila, godina, spola i društvenog položaja.
Današnja misna čitanja, točnije današnje evanđelje od 31. nedjelje kroz crkvenu godinu, donosi nam zgodu susreta Isusa i carinika Zakeja. Znamo tu priču, o Zakeju koji je bio carinik Rimskoga carstva, službenik okupatora židovske zemlje, vrlo bogat (a bogatstvo je stekao na moralno upitan način), koji se u susretu s Isusom obraća i mijenja. Ovo je još jedan zapis evanđelista koji nam svjedoči o Isusu kao moćnom propovjedniku, ali i milosrdnom Bogu koji uvijek prihvaća grešnika. Baš kako čitamo u prvom čitanju iz Knjige Mudrosti: Jer ti ljubiš sva bića i ne mrziš ni jedno koje si stvorio. Jer da si štogod mrzio, ne bi ga ni stvorio. (…) Blago kažnjavaš prestupnike, koriš ih i opominješ za grijehe njihove da se ostave zloće i da se ufaju u tebe, Gospodine! (Mudr 11, 24; 12,2)
Ipak, jedan nam detalj iz ovoga evanđelja upada u oči, a to je ova Zakejeva sposobnost snalaženja kada se on, da bi vidio Isusa, penje na smokvu. Isus ga primjećuje i zapovijeda mu da siđe. Pitamo se što bi bilo da se Zakej nije popeo na smokvu? Što bi bilo da nije uopće bilo drveta u blizini i da se nije imao na što popeti? Što onda? Odgovor je vrlo jednostavan: I Zakej, i smokva i taj trenutak bili su u Isusovom božanskom promislu kada je dolazio u Jerihon. No, možemo učiti iz Zakejeva primjera, učiti kako biti snalažljiv kada je to potrebno pa i u svojoj vjeri. Čovjek se često zatvori u sebe i ne želi podići pogled i vidjeti toliko mogućnosti u kojima može živjeti svoju vjeru, provoditi pravi apostolski život, susretati Krista iz dana u dan.
Proteklih dana razmišljali smo o otajstvu vječnosti, onostranosti, istovremeno se prisjećajući svojih dragih pokojnih, ljudi koji su uljepšali naš život i zadužili nas. I nije, kako se često nama katolicima prigovara, to jedina prigoda kada ih se trebamo sjetiti, ali je zasigurno jedna od prigoda. I nekako, kao da nas ovi dani koji su prošli pozivaju da razmišljamo o ovome trenutku jednako kao i o vječnosti. Da razmišljamo kako zaslužiti vječnosti, kako poželjeti – istinski i iz dubine bića – vječnost, kako već ovdje na zemlji početi živjeti vječnost.
Ovi dani, pa i ovo današnje evanđelje, kao da nas pozivaju da se trznemo u odnosu na sadašnjost, na ljude s kojima živimo, da dopustimo Isusu da se susretne s nama i da nas promjeni, baš kao snalažljivog Zakeja, a rezultat će onda biti vidljiv: ljubiti ćemo se međusobno, čuti ćemo se i razumjeti ćemo se, podijeliti ćemo – poput Zakeja – ono svoje što imamo i vratiti drugima ono što smo im oteli (dostojanstvo, ljubav, dobar glas, materijalne stvari…), a sve to da se proslavi ime Gospodina našega Isusa u vama i vi u njemu – po milosti Boga našega i Gospodina Isusa Krista (2 Sol 1,12) kako čitamo u današnjem drugom čitanju. Zakej je bio snalažljiv i Krist je to primijetio. Možemo s pravom reći da Isus voli snalažljive. Snalažljive koji su spremni zaobići normu koja zarobljava, uske okvire koji nas čine farizejima – robotima koji slijepo ispunjavaju zakon, snalažljive koji su spremni izdignuti se iznad prosječnosti i otkriti slobodu. I upravo to je, čini mi se, evanđelje. I upravo to Isus propovijeda. I upravo to Crkva naviješta: slobodu u Kristu Isusu koju je carinik Zakej tako snalažljivo otkrio.
O Bogu je nezahvalno govoriti i pisati. Koliko god napisali nismo dotaknuli ni djelić onoga važnoga, a ponekad nam se čini da svakim svojim slovom, svakom svojom riječju napisanoj o Bogu vrijeđamo njega samoga. Ipak, jedno se uvijek usudim ponoviti: Bog je ljubav! (1 Iv 4,8), a apostol Pavao nas poučava da ljubav sve pokriva (1 Kor 13, 7). Otvorimo se toj ljubavi i upoznajmo tu ljubav. Ako to učinimo, dopuštamo Kristu da dođe k nama, a to je jedini njegov dolazak na koji možemo utjecati. I ako živimo onako kako je, nakon susreta s Kristom odlučio živjeti Zakej, onda se ne trebamo bojati Kristovog konačnog Dolaska, nego ga u radosnoj nadi čekati.
