Možda će nam ove riječi o izgonjenju zloduha zvučati odviše strano i daleko, misleći kako mi nemamo nekakvih nečistih duhova u sebi koje bi trebalo izagnati... Ali, jesmo li mi uistinu potpuno čisti i potpuno slobodni?
U gradu Kafarnaumu Isus u subotu uđe u sinagogu i poče naučavati. Bijahu zaneseni njegovim naukom. Tâ učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci.
A u njihovoj se sinagogi upravo zatekao čovjek opsjednut nečistim duhom. On povika: »Što ti imaš s nama, Isuse Nazarećanine? Došao si da nas uništiš? Znam tko si: Svetac Božji!« Isus mu zaprijeti: »Umukni i iziđi iz njega!« Nato nečisti duh potrese njime pa povika iz svega glasa i iziđe iz njega.
Kaže evanđelje da je Isus ušao u sinagogu i počeo naučavati. To naučavati mi je zanimljivo. Jer, iako je Isus uistinu u ono vrijeme naučavao, pitam se koliko on danas, u ovo vrijeme, kada ja slušam njegovu Riječ, mene poučava i uči, odnosno koliko mu ja dopuštam da me uči? Znam da je njegova Riječ – njegov nauk – zapisana i da je i danas isto toliko snažna kao i nekada, ali koliko joj ja dopuštam da bude snažna u meni i mome životu?
Znamo da osoba koja je opsjednuta na neki način pripada tom duhu te više nije svoja. Zato je dobro zapitati se koliko sam ja uistinu Isusov, je li ja u potpunosti njemu pripadam? Naša pripadnost Isusu očituje se u predanju ne samo naših lijepih i dobrih osobina već i u predanju onoga što se u nama buni protiv njega i što ne želi da on bude naš gospodar. Ona se očituje u vjeri da je on taj koji ima vlast i koji nas može osloboditi od zlih sila, sklonosti i mana. Često kršćani ne idu daleko na putu svetosti upravo zbog manjka pouzdanja da će ih Isus osloboditi od nekih njihovih teških poroka i slabosti te tako padaju u malodušje i mlitavost. Potrebna nam je vjera u Isusa, vjera koja nas nuka pristupiti mu, i pristupati mu uvijek iznova moleći ga za oslobođenje i pomoć, kako bismo ga – i svoju braću i sestre – više ljubili i više mu pripadali. Ne zaboravimo slijepca Bartimeja koji je uporno zazivao Isusa: Isuse, sine Davidov, smiluj mi se!, dok napokon nije bio uslišan. Ne bojmo se dozivati Isusa u pomoć nebrojeno puta, a isto tako ne bojmo se priznati mu svoje slabosti i ne sakrivati ih od njega, jer ćemo jedino tako moći od njih biti oslobođeni.
Na kraju bih se vratio na početak ovoga razmišljanja, koji govori o Isusovoj Riječi i njezinoj snazi. Upravo po toj Riječi, ako joj dopustimo da prebiva u nama, mi upoznajemo Isusa i postajemo sve više njegovi te nas Isus po snazi svoje Riječi oslobađa od naših nečistih sila i sklonosti, snagom one iste Riječi koja je imala moć utišati vjetar i oluju i izagnati zle duhove iz opsjednutih ljudi. Zato, dopustimo Isusu i njegovoj Riječi da prebivaju u nama, kako bismo pripadali sve više njemu i postajali mu sve sličniji.
